Hanau: Žrtve nisu bili stranci

Kakva je razlika u odnosu na početak devedesetih: i tada se u Njemačkoj dogodio val rasističkog nasilja. U novembru 1992. su u Möllnu stradale jedna žena i dvije djevojke, a u maju 1993. u Solingenu pet mladih žena i jedna djevojčica. U oba slučaja su desničarski ekstremisti zapalili kuće turskih porodica.

I tada su se održavale komemoracije za žrtve tih napada. No, Helmut Kohl je odbio da učestvuje na tim skupovima. Savezni kancelar je imao u vidu važnije termine, rekao je tadašnji glasnogovornik vlade, kao i to da ne treba podsticati "turizam saučešća". Ta formulacija je nešto kasnije ušla u uži izbor za "najgoru riječ godine". Kohlovo razmišljanje vjerojatno je bilo prilično jednostavno: napadi su smatrani "ksenofobičnim", a sve žrtve su bili stranci. Empatija prema turskim porodicama i svima koji su tada živjeli u strahu od novih napada ne bi mu donijela glasove na izborima. S druge strane, ona bi ga možda koštala gubitka velikog broja glasova.

Je li Njemačka danas drugačija?

Naravno da je istinski skandal da danas u Njemačkoj ponovo imamo (ili bolje rečeno: još uvijek) nove žrtve rasističkog nasilja. Ali, bar na prvi pogled, Savezna Republika Njemačka se dalje razvijala u suočavanju sa tom činjenicom. Danas se podrazumijeva da se najviši politički predstavnici zemlje pojave na mjestu zločina i razgovaraju sa povrijeđenima i članovima porodica stradalih. A činjenica da je komemoracija u Hanau u srijedu (04.03.) održana pod motom "Žrtve nisu bili stranci" je presudan signal koji je odavno trebalo odaslati.
Zar bi moglo biti drugačije? Četiri smrtno stradala građanina Hanaua bili su njemački državljani, većina njih je rođena i odrasla ovdje, a 22-godišnji Ferhat Unvar nikada nije vidio kurdsku domovinu svojih predaka. Svi oni su živjeli ovdje, radili i plaćali porez, ovdje se imali prijatelje i porodice. Ne prezivaju se Müller, Meier ili Schmidt, a nisu ni plavi, ali kao i milioni drugih građana koji potiču iz drugih zemalja, oni su dio ovog društva. I to njegov vrijedan dio.

Savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier još jednom je održao promišljen i istovremeno borbeni govor usmjeren ka demokratiji i protiv mržnje. To je dobro i važno. Ali, da li je to dovoljno?

"Želimo vidjeti djela"
Žrtve, njihove porodice i prijatelji, o kojima se u srijedu navečer radilo u Hanauu, najbolje znaju kako se u Njemačkoj doživljavaju isključenost i rasizam. A obje te pojave su uvijek iznova vidljive.

Kemal Kocak, vlasnik kioska u Hanauu, koji je lično poznavao većinu žrtava, u svom neformalnom obraćanju je pogodio u srž problema: "Ne želim više da slušam riječi, već želim vidjeti djela i da se takvo nešto više ne ponovi." U nastavku svog obraćanja on je još rekao: "Ne želim se bojati!"

Apel cijelom društvu

Ovaj apel, koji je Kocak uputio „na velike poluge moći“, zapravo je upućen cijelom društvu: brojne zapaljene svijeće, bdijenja i komemoracije prenesene na velike ekrane nisu dovoljne - mogu biti samo znak. Potrebno je glasno reći "NE" tamo gdje se propagira mržnja; građanska hrabrost je potrebna tamo gdje je neko ugrožen ili napadnut na osnovu njegovog izgleda, imena ili jezika. Ne bilo kada, već tačno u trenutku kada se takvo što dogodi. I to ne samo od bilo koga, već od strane svih koji se u tom trenutku malaze na licu mjesta.

Tek kada se to bude podrazumijevalo, može se reći da je Njemačka zaista napredovala. Jer, tek tada se Kemal Kocak i milioni drugih više ne moraju bojati. I tek tada se više neće osjećati kao građani drugog reda.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android