Građani Sarajeva pokušali formulisati zahtjeve

Pola sata prije zakazanog početka najavljenog plenuma učesnika protesta u Sarajevu, sala Centra za kulturnu i medijsku dekontaminaciju postaje pretijesna. Penzioneri, majke, borci, omladina, ukupno njih stotinjak koji su uspjeli ući u prostor veličine prosječnog dnevnog boravka sarajevskih tajkuna, traže da plenum počne s radom ranije. Moderator pozdravlja prisutne. Jedan glas traži od njega da se predstavi, drugome nije jasno kako građanin Sarajeva ne prepoznaje Boru Kontića, direktora Media centra. Kontić se predstavlja i plenum počinje s radom. Iz zadnjih redova dolazi prijedlog da se prije otvaranja rasprave naglasi kako skup nema veze ni sa jednom partijom, strankom, nevladinom organizacijom. Žamor u kojem je glasnije odobravanje. Još jedan prijedlog, da se iz sale izbace svi koji ne zadovoljavaju taj uslov. Kontić smiruje galamu. U svom stilu, duhovito, eskivira dalju raspravu o tome, narodnom: da s prljavom vodom ne ode i dijete.

Svetlana Nedimović čita pravila ponašanja: svako ima pravo na riječ, potrebno je da se prethodno predstavi, a onda da iznese svoje prijedloge ili zahtjeve. Kreću prve diskusije. Jedan penzioner opisuje vlastiti jad kojem u protestima želi vidjeti rješenje. Omladina je nervozna, neko komentariše da plenum nije psihoterapijska seansa. Očekivanja su prevelika, a prostor premalen. Jedna kamera (snimanje iz nekog razloga nije dopušteno TV-ekipama, one su smještene u susjednoj prostoriji) bilježi tok sastanka. Momci iz osiguranja razmjenjuju poglede, i za njih je direktna demokratija novo iskustvo. (Direktna ili neposredna demokratija - oblik vladavine, gdje svi ljudi zajedno odlučuju o svim stvarima od javnog značaja. Wikipedia.) Njihovo je diskretno prisustvo simobolično. Nikome od prisutnih ne pada na pamet nasiljem nametati rješenja. Od govornika se traži da budu kraći i konkretniji. Ali prijedlozi su nerealni, vrlo često kontradiktorni. Jedni traže ostavku vlade, drugi su protiv, treći su za to da vlada ostane ali da do izbora radi volonterski.

Da se slijedi primjer Tuzle

Već nakon desetak minuta one najborbenije počinje izdavati strpljenje. Glasno izražavaju sumnje da nisu svi govornici dobronamjerni. Jedan od učesnika, ne spominjući imena, tvrdi da zna ko je sve prisutan samo da bi sabotirao skup. Za sabotažu optužuju i inicijatore plenuma. Kontić nastoji da zadrži raspravu u okvirima pročitanih pravila, ali previše je ljudi, previše neslaganja, previše frustracija, previše neupućenih u metode neposredne demokratije. Mikrofon putuje od ruke do ruke: majka troje djece, razočarana tokom plenuma, izjavljuje da napušta skup, druga majka traži da u zahtjeve uđe poštovanje prava djece sa specijalnim potrebama, bivši visoki oficir odbrane grada predlaže da se izabere neko rukovodeće tijelo i preporučuje sebe, jedna studentica upozorava na oprez pri zahtjevima za smjene i ekspertne vlade, jer vlast ima i moć i resurse, zbog čega je u velikoj prednosti nad neorganizovanom masom građana, drugi student podsjeća na suštinu protesta, i traži da se u zahjevima slijedi primjer Tuzle.

Sve su glasnije i češće upadice. Odnekle stiže poziv da se izađe vani, na kišu i u mrak, tamo gdje još par stotina ljudi strpljivo preko razglasa prati tok plenuma. Ali organizatori već shvataju da nemaju punu kontrolu nad raspravom i predlažu zaključke. Svi koji imaju napisane zahtjeve pozivaju se da ih ostave, sve će u najbržem vremenu biti obrađeno i objavljeno. Pominje se i termin narednog plenuma, petak u isto vrijeme, 17.30. Do tada, nastavlja se s okupljanjem ispred Predsjedništva.

Razočarenje prisutnih je sve veće, iako različito motivirano. Jedni neuspjeh pripisuju neadekvatno odabranom prostoru, drugi lošoj pripremi i vođenju.
Posljednji govornici, nezadovoljni raspršom, ponavljaju zahtjeve za ekspertnom vladom, i ostavkama. Neko predlaže da se pređe u prostorije sindikata i nastavi sa radom. Ali previše je iznevjerenih očekivanja, većina bi da se sve što prije okonča.
Kontić objavljuje informaciju koju dobija od jednog od organizatora, da je mjesto sljedećeg plenuma Zetra.

Svi manje-više razočarani

Učesnici plenuma polako napuštaju salu. Pokisli ljudi izvana ulaze, ne vjeruju da je sve završilo. Za radnim stolom radna grupa prima pismene priloge. Svi su manje-više razočarani. Mladi, obrazovani ljudi u ovome vide razlog više da napuste zemlju. Ako je ovo zadnja riječ neposredne demokratije, onda nade nema. Drugi, borbeniji, kalkulišu kolika je šteta ovim plenumom učinjena protestima i šta se može uraditi da bude što manja. Treći, oni koji su od početka sumnjali u uspjeh, ne raduju se ostvarenju svojih prognoza.

Svi znaju, ili osjećaju, da vrijeme prolazi, da blokiranje tramvajskog saobraćaja ne može trajati do u beskonačanost, da paljenje nije alternativa pljački. Ali kako i oko čega okupiti svu tu energiju, različita viđenja i problema i rješenja, podozrivost u dobre namjere, strah od još jednog poraza i potonuća u novi krug letargije, beznađa i bespomoćnosti?

Ali dobro je da se ovaj skup desio. Nakon njega je jasnije da protivnik nisu samo korumpirani, bahati i neodgovorni političari, nego i vlastito neznanje, nestrpljenje, frustracija. Nije problem izglasati nepovjerenje. Pitanje je kome i zašto povjerenje dati. Grupice napuštaju slabo osvijetljenu Maršalku. Specijalci pod punom opremom i strehama bivših paviljona kasarne čekaju znak za mirno povlačenje.
Temperatura u gradu je pala za pet stepeni.

Autor: Nenad Veličković
Odg. urednica: Jasmina Rose