Gorko hrvatsko iskustvo Tihomira Oreškovića

"Ovdje smo svi da služimo hrvatskom građevinama i da nam je jedini cilj da zajedno radimo“, riječi su s kojima je pedesetogodišnji Tihomir Orešković službeno zakoračio u hrvatsku politiku. Građani su s nevjericom prihvatili činjenicu da je Hrvatska po prvi put dobila premijera koji ne govori hrvatski jezik, iako su domoljublje i Domovinski rat bili okosnica HDZ-ove predizborne kampanje.

Tog 24. prosinca 2015. godine predsjednica Grabar-Kitarović mu je povjerila mandat za sastavljanje nove vlade. Nakon mukotrpnih pregovaranja HDZ-a i Mosta tijekom kojih je potonji stavljao veto na pojedine kandidate za ministre, Oreškovićev je kabinet službeno kompletiran 22. siječnja 2016. godine. Trebala je to biti dosad neviđena skupina reformatora, spremnih na timski rad u takozvanom Timovom timu, a u kojoj su uz 20 ministara potpredsjednici Tomislav Karamarko (HDZ) i Božo Petrov (Most).

„Građevine“ su bile skeptične

Najvidljiviji Oreškovićev nedostatak u hodu je lakiran podacima iz životopisa. "Ako je mogao biti financijski menadžer izraelske Teve, sigurno će dobro upravljati i s državnim novcem", tvrdili su optimisti. "Država nije tvrtka", odgovarali su pesimisti, dodajući kako je Hrvatska konačno dobila stečajnog upravitelja. "Je li Orešković hrvatski Milan Panić?", pitali se analitičari poučeni sličnom i neuspjelom epizodom srbijanske politike.

Javnosti je Orešković predstavljen kao "domaći" čovjek iz dijaspore, vjernik i domoljub koji povremeno dolazi u rodnu Liku kako bi na Gacki u Otočcu lovio pastrvu. Istraživale su se njegove nekretnine, planovi za gradnju kuće na zagrebačkom Sv. Duhu, objavljivala emigrantska povijest njegove obitelji. Govorilo se da je riječ o ekspertu kojega je u politiku dovela predsjednica Grabar-Kitarović pripremajući ga da bude ministar financija u HDZ-ovoj vladi, da je blizak Opusu Dei i neokonzervativnim političkim inicijativama okupljenima oko njega.

Sam Orešković malo je govorio. Oko ideoloških pitanja se nerado izjašnjavao, tek kada bi se društvo napregnulo do pucanja pa je tako morao osuditi i režim Nezavisne države Hrvatske, iako je u svojem prvom nastupu u Saboru odbacio rasprave o Drugom svjetskom ratu. "Da se moja firma tako ponašala, da smo toliko vremena govorili o ustaškim i komunističkim temama, moja firma bi propala", izjavio je tada dodavši kako nije političar, ali je spreman učiti iduće četiri godine. Iako nije jasno koja bi mu to tvrtka dopustila da upravljanje na najvišoj razinu uči "u hodu".

Država kao tvrtka s problematičnom upravom

Ako je državu namjeravao voditi kao tvrtku, nije jasno ni što bi u toj tvrtki radio čovjek poput Zlatka Hasanbegovića, ministra kulture koji je po kratkom postupku pogušio kritički koncipirane neprofitne medije, a kojega je zbog ranih simpatija prema ekstremnoj desnici i negiranja antifašizma osudila europska intelektualna scena. Financije te tvrtke možda ne bi vodila ni ministrica rada mirovinskog sustava Nada Šikić koja je u televizijskom nastupu pokazala da ne zna kako se puni proračun. S novinarima je Orešković komunicirao malo i u kontroliranim uvjetima, ako su uspjeli probiti Firewall njegove Službe za odnose s javnošću koju je vodio HDZ.

Privatizacija državnih tvrtki, a kako bi se smanjio javni dug, bila je glavna misao vodilja Tihomira Oreškovića. No taj je pojam bespovratno uprljan poslijeratnom pljačkom državne imovine pa je premijer govorio o "stavljanju kapitala u funkciju". Inzistirao je i na porezu na nekretnine, od čega su "odgovorene" prethodne vlade. S liste tvrtki od strateškog interesa za državu skinute su Podravka, ACI, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka i Croatia Osiguranje. Državne dionice rijetko uspješnog Rade Končara – Elektroindustrije prodane su domaćim mirovinskim fondovima. Premijer kojem je već klizila odjavna rola ponašao se kao da avantura tek počinje pa je obavijestio javnost da je donio odluku po kojoj je dozvolu za istraživanje i eksploataciju nafte i plina na sjeveru Hrvatske dobila tvrtka Vermilion Zagreb Exploration, iza koje stoji kanadska naftna tvrtka Vermilion Energy. Tko je investitor za kojega je tražio 10 tisuća hektara slavonskog zemljišta, do danas nije objavio.

Vlada bez rezultata

"Kako podvući crtu pod vladavinu Tihomira Oreškovića kada njegova vlada efektivno nije zapravo za sobom ostavila ništa? Iza nje ostaje donošenje proračuna (nevjerojatno, ali to je bio uspjeh), nekoliko bolnih rezova na račun građana, prodaja nekih poduzeća s puno neodgovorenih pitanja i popis reformskih želja koje čak, po ocjeni mnogih, nisu bile dovoljno ambiciozne. Ukratko, ništa", komentira za Deutsche Welle novinar i bivši urednik Net.hr-a Dalibor Dobrić.

"Glavni alat političara je moć uvjeravanja. Ne znam kako netko tko ne barata jezikom države koju vodi može biti uvjerljiv", priča nam antikorupcijski stručnjak Zorislav Petrović i dodaje: "Ako netko ima najutjecajniju političku poziciju u zemlji, mora imati i politički legitimitet. Bilo bi iluzorno očekivati da će premijer koji je na tu poziciju došao bez suštinske veze s rezultatima izbora proturječiti nekome od partnera koji su ga na to mjesto doveli."

Danas se Orešković doima kao vrlo naivna figura kojom se trgovalo u sastavljanju neuspješne vlasti. Imao je nesreću da je njegovog prvog potpredsjednika Karamarka (HDZ) zahvatila afera "Konzultantica". Naime, otkrila se prijateljsko-poslovna povezanost Tomislava i Ane Karamarko s lobistom mađarskog Mol-a, a s kojim se država spori oko upravljačkih prava u Ini. Nakon što je drugi potpredsjednik Božo Petrov (MOST) od Karamarka zatražio da rastereti vladu i ode, a zahtjev je prerastao u trajno poremećen odnos u Banskim dvorima, Orešković je obojici poručio da je vrijeme za odlazak. Prije toga, priznao je, s Karamarkom, čovjekom koji ga je postavio na mjesto koje je priželjkivao za sebe, dva mjeseca nije razgovorao.

HDZ ga hvalio, HDZ mu sudio

Ova opasna situacija bila je neizdrživa za autoritarno vođen HDZ u kojemu su se počele pokazivati napukline pa je stranka koja je Oreškovića dovela na vlast pokrenula njegovo rušenje. Oni koji su ga hvalili kao stručnjaka i domoljuba spremnog na žrtvu, u Saboru su mu čitali optužnicu za pokušaj uvođenja kancelarske diktature, iako je malo kome jasno što bi to trebalo značiti. Zamjerali su mu da nije političar te da pokušava manipulirati uz pomoć tajnih službi.

"Vlada je bila katastrofa od samog početka, disfunkcionalna i sklepana i tu uspjeha nije ni moglo biti. Osobno se Orešković najniže spustio kada je odbio dati ostavku nakon što je izgubio podršku stranke koja ga je postavila za premijera. Čovjek bez apsolutno ikakvog legitimiteta mimo onog koji mu je dao HDZ upustio se u politikantsku igru koja je kulminirala otkazivanjem sjednice Vlade radi tajnovitog hitnog odlaska u SOA-u što je opravdano uznemirilo javnost, a služilo je samo kao politički manevar. Nedopustivo", komentira Dalibor Dobrić.

Nakon svega, Orešković poručuje da mu nije žao i da je postupao kao domoljub. Svijet politike mu se, po svemu sudeći, svidio. Jer, ni poučen iskustvom hrvatske političke arene u kojoj su plemenitost i dosljednost mane, a u kojoj je igrao tek epizodnu ulogu, ne otklanja mogućnost sudjelovanja na sve izglednijim prijevremenim parlamentarnim izborima.