Gigantska urbanizacija Kine

Kada je u pitanju konceptualno predstavljanje političkih problema, onda su kineski političari majstori svog zanata. Koliko su važni ti problemi može se vidjeti u političkim parolama, koje oni proslijeđuju. Jedan od novijih slogana sa posljednjeg Nacionalnog narodnog kongresa glasi: "Tri puta stotinu miliona“. Njega je u svom uvodnom govoru izgovorio premijer Li Keqiang i od tada je on iza kulisa zasjedanja u svačijim ustima.

Radi se o tome da "tri puta stotinu miliona" ljudi mora dobiti pomoć. Stotinu miliona njih, koji već sada žive u gradu, trebaju dobiti dozvolu boravka, urušene i stare četvrti gradova trebaju se sanirati da bi u njima moglo živjeti stotinu miliona ljudi, a u ruralnim područjima trebali bi nastati novi gradovi za potrebe još stotinu miliona Kineza. Tu se radi o tri velika pitanja, koja zahtjevaju konkretne odgovore. Dakle, treba riješiti sistem prijave boravka stanovnika, uslove stanovanja i razvoj gradskih i seoskih sredina.

Definisanje problema je tek mali izazov u odnosu na njihovu stvarnu veličinu. A tu su i brojne druge poteškoće sa kojima se suočava kineska vlada. Uostalom, Peking se, kada je ova tema u pitanju, može pohvaliti. U velikim gradovima Kine nema uobičajenih slika, kao što je to slučaj sa Brazilom, Indijom i drugim zemljama, gdje se mogu vidjeti prostranstva prekrivena šatorima, improvizovanim nastambama i sličnim pojavama.

Relacija selo-grad

Ko želi vidjeti slike siromaštva u današnjoj Kini mora otići u unutrašnjost zemlje i suočiti se sa zaostalim načinom življenja seoskih porodica. No, čak i oni su imali koristi od kineskog privrednog buma. Ipak, razlika u razvoju na relaciji selo-grad postaje sve veća. Stoga i ne čudi što djeca seljaka jedini spas vide u preseljenju u gradove. Brojke govore same za sebe. U Kini je 2010. godine seoba iz sela u grad iznosila 221 milion stanovnika, dok su ukupne međunarodne migracije dostigle cifru od 214 miliona. Svaki drugi Kinez već danas živi u gradu, a do 2020. će taj broj biti znatno veći i iznosiće 60%. To što je vlada imala iznimna ulaganja u industriju se itekako isplatilo.Na taj način se jedino i mogao ostvariti takav privredni rast i modernizacija.

Iako je još davno trebalo doći do promjene kursa te politike, to se dogodilo pak prilikom Nacionalnog narodnog kongresa. S druge strane su brojni veliki gradovi dosegli limit u razvoju infrastrukture. Vožnja vozom iz Pekinga ka Šangaju i drugim gradovima će vas uvjeriti u to. Novoizgrađeni soliteri su svuda i uveliko brišu nekadašnje granice tih gradova, a i stanovi su sve skuplji u tim novim i urbanim područjima.

Starosjedioci su već pronašli svog žrtvenog jarca. To su doseljenici koji nisu iz tih gradova, koji im zaustavljaju podzemnu željeznicu i ulice pune smećem. Radnici migranti pak imaju važnu ulogu u uslužnom sektoru. Bez njihove pomoći se ni uspjeh današnje Kine ne bi mogao zamisliti. Osim toga, niko drugi ne bi pokupio odbačeni stiropor i pomeo ulice.

Promjena kursa

Šta raditi kada se broj stanovnika nekontrolisano povećava i kada se ne zna da li će se u budućnosti moći izbjeći siromašne četvrti? Nažalost, za to ne postoji jednostavno rješenje. U glavama pripadnika mlađe generacije se već ugnijezdila slika o ugodnom životu u velikim gradovima. Ipak, moguće je ograničiti doseljavanje u velike gradove. Dugoročno se pak seljaci pojavljuju kao građani druge klase. Oni to ne žele trpjeti. Rješenje je u tome da mali i gradovi srednje veličine postanu atraktivni za doseljenike. Ako su ljudi u svojim gradovima zadovoljni, tada Peking i Šangaj ne predstavljaju Meku za ostvarenje njihovih snova. To će trajati prilično dugo i biće veoma skupo.

Do tada će Peking biti u dilemi. Tek kada širom zemlje budu vladali približno jednaki uslovi za život će se Kinezi osloboditi upitnog houkou sistema (kontrole mjesta boravišta), a koji kućanstva striktno dijeli na ruralna i gradska. S druge strane, narod više nema strpljenja za takvo što. Naime, houkou sistem u pojednostavljenoj interpretaciji predstavlja metodu po kojoj se Kinezi samo tamo gdje im familija generacijama živi mogu zdravstveno osigurati te upisati djecu u škole i vrtiće.

S druge strane, iako je nepravedan, taj sistem je jedini ventil koji velike gradove spašava kolapsa. Uz to je i odustajanje od houkou sistema veoma skup projekat . Troškovi i zahtjevi stanovnika gradova su znatno veći i država mora izdvojiti nemale sume novca da bi tim ljudima osigurala zdravstvenu zaštitu i školovanje. Sada se na kongresu raspravlja o tome ko će i u kom roku platiti tu cijenu. Iz svega se vidi da su političke odluke u Kini sve komplikovanije. Sretna okolnost je to što je pritisak toliko veliki da niko u Kini ne može priuštiti sebi taj luksuz da se ne nađe rješenje.

Autor: Frank Sieren/Faruk Šabanović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić