Europa mora učiniti više

Četiri godine nakon početka sirijskog građanskog rata europski i američki političari više ne mogu ignorirati dramatičnu izbjegličku krizu. Američka vlada je doduše više nego aktivna na Bliskom istoku, ali smatra da je udobnije da sirijske izbjeglice klasificira kao europski problem. A europska reakcija je do sada daleko od ideala jedne Unije, koja se poziva na vrijednosti kao što su poštovanje ljudskog dostojanstva i zaštita ljudskih prava. To se mora promijeniti.

Rješavati problem u korijenu

"U Alepu smo već mrtvi", rekao je jedan Sirijac nedavno nakon što je stigao na grčki otok Lezbos kada su ga pitali zašto je krenuo na put opasan po život od Turske preko Sredozemlja. Stotine hiljada Sirijaca iz istih razloga bježe u Europu. Time je njihova molba za zaštitom zbog "osnovanog straha od progona", kako stoji u Ženevskoj konvenciji za zaštitu izbjeglica, utemeljena. Pri tome je deprimirajuće da su sirijske izbjeglice samo djelić od 20 miliona ljudi koji su izbjegli od rata u druge države i od 40 miliona koji su izbjeglice unutar vlastitih zemalja. Riječ je o najvećem broju izbjeglica koje je Komitet za zaštitu izbjeglica UN-a ikada do sada registrirao.

Uzroci ove tragedije moraju se rješavati u korijenu. Europskoj uniji stoji na rapolaganju jedinstven instrument kojeg čine diplomatske, političke i razvojno-tehničke mogućnosti. Šefovi država i vlada EU moraju ga koristiti kako bi ponovo oživjele zamrznuti mirovni proces. Oni moraju upotrijebiti neophodni diplomatski kapital kako bi zaustavili nasilje koje svaki dan tjera u izbjeglištvo 42.500 ljudi.

No krize u Afganistanu, Somaliji i drugim zemljama, koje traju desetljećima, nije moguće riješiti preko noći. Još će godine biti potrebne dok ljudi, koji su pobjegli iz Sirije, uopće budu u situaciji da razmišljaju o povratku kuću. Zbog toga je nužno znatno povećati kako hitnu, tako i dugoročnu razvojnu pomoć: Pomoć za ljude, koji su pobjegli, kao i za zemlje koje su ih primile.

Sirijskim susjedima se mora pomoći

Sirija je najveća i rana koja najviše krvari. Susjedne države poput Jordana i Libana trebaju direktnu financijsku podršku i razvojnu pomoć: kako bi izgradile infrastrukturu, obnovile svoje javne službe iz temelja, kako bi napravile mjesta za obrazovanje i radna mjesta za Sirijce u zemljama u kojima su smješteni. Ekonomija i infrastruktura Jordana, Libana, Turske i Iraka kolabiraju pod teretom više od četiri miliona izbjeglica. Samo Jordan računa da će ga prijem Sirijaca koštati 4,2 miliona dolara do 2016. godine.

Investicije Svjetske banke i drugih međunarodnih financijskih institucija su nužne ako se ekonomija tih zemalja želi ponovo oporaviti. I neophodno je stabilizirati zemlje regiona, kako bi se dodatne stotine hiljada ljudi zaustavile da ne biraju smrtonosni put preko Sredozemlja.

Jedna zadaća je čak još hitnija: Donatorski ciljevi Ujedinjenih naroda za Siriju i region su postignuti od 31 do 40 posto. Zbog toga je ugroženo snabdijevanje izbjeglica životnim namirnicama i osnovnim medikamentima. Mi trebamo što je brže moguće zajedničku donatorsku inicijativu Europljana, Amerikanaca i arapskih država, kako bi financirali institucije koje na licu mjesta pružaju pomoć. Osim toga mašinerija međunarodnih donatorskih konferencija mora napraviti veliki iskorak naprijed kako bi podržala ambiciozne planove obnove i investiranja u regionu.

Otvoriti sigurne puteve ka Europi

Nadopunjujući ovaj plan moramo se pobrinuti da izbjeglice, sigurnim i legalnim putem, mogu doći ne samo u Europu već i u druge industrijske zemlje poput SAD-a i Kanade. Programi preseljenja, fiksne kvote, spajanja porodica i druge mogućnosti bi one, koji su u bijegu, poštedjeli sudbine da budu iskorišteni, ucjenjivani, mučeni ili seksualno zlostavljani od strane krijumčara ljudima.

Neke zemlje su pokazale i dokazale prave kvalitete u vođenju humanitarnih akcija, kada su obećale da će dugoročno primiti veliki broj izbjeglica. Tokom samo jednog jedinog vikenda u septembru je u Njemačku stiglo više izbjeglica, nego što Velika Britanija dugoročno želi primiti u narednih pet godina. Trebamo bolji, više fer i pravedno koordinirani pristup ovom pitanju od strane europskih šefova država i vlada.

Kako bi se kriza uspješno prevazišla moramo imati u vidu i sudbinu onih koji su već stigli u Europu. I ovdje postoje brojne stvari koje bi države članice EU što je prije moguće trebale uraditi.

Kao prvo mora se osigurati da izbjeglice, koje dolaze u Europu, budu primljene sa ljudskošću i dostojanstvom. EU mora pripremiti neophodnu financijsku i tehničku podršku kako bi započela efikasno i dobro koordiniranu humanitarnu operaciju na vanjskim granicama EU u južnom Sredozemlju. To znači da traumatizirane pridošlice dobiju hranu, vodu i medicinsku zaštitu. Da budu smještene i da odmah nakon dolaska dobiju sanitarnu pomoć, umjesto da se moraju zadovoljiti bijednim i prljavim uvjetima koje sada zatiču.

Podijeljena odgovornost, općepriznati standardi

Drugo, zemlje članice EU moraju prestati ponašati se tako kao da je izbjeglička kriza na Sredozemlju samo problem zemalja koje izlaze na europske obale. Skoro 450.000 izbjeglica su do sada u ovoj godini stigle u Grčku i još 200.000 se očekuje do Božića. Ali do sada su se zemlje članice samo dogovorile oko toga da podijele 120.000 izbjeglica iz Grčke i Italije. To se mora promijeniti. Junckerov plan je početak u ozbiljnu raspodjelu izbjeglica. On zaslužuje našu podršku.

Treći korak je uvođenje fer, sveobuhvatne i zajedničke europske izbjegličke politike, koja će osigurati da svi zahtjevi za azil budu obrađeni prema međunarodnim standardima i da odgovornost prijema izbjeglica bude podijeljena između svih zemalja članica EU. Junckerov plan naglašava s pravom i to da oni koji nemaju pravo na azil trebaju biti poslani natrag u zemlje iz kojih dolaze.

Sada je vrijeme za solidarnost

Ni jedna zemlja ne može sama riješiti krizu ovih razmjera. Čak ni Europa i pored sve volje ovog svijeta to ne može. Globalna kriza zahtijeva globalni odgovor. Ali Europa će mnogo bolje moći ubijediti SAD, zemlje Zaljeva i druge vlade, koje se još uvijek nisu angažirale, da također daju svoj doprinos ako njeno vlastito djelovanje odgovara razmjeru problema.

To je također prilika da zaista zaživi ideal ljudske solidarnost. Europski političari bi trebali pogledati u pravcu Lezbosa gdje ovih dana tamošnji stanovnici snabdijevaju izbjeglice hranom, dekama i medikamentima. Među volonterima su i stanovnici otoka čiji su bake i djedovi pobjegli od krvoprolića i kaosa Drugog svjetskog rata tako što su pobjegli u Siriju gdje im je bilo ponuđeno sigurno utočište. Ovaj pozitivni primjer bi trebali slijediti i mi.

Sigmar Gabriel je vicekancelar Savezne republike Njemačke, ministar privrede i predsjednik Socijaldemokrarske stranke (SPD)

David Miliband je bio ministar vanjskih poslova Velike Britanije od 2007. do 2010. godine. Trenutno je predsjednik humanitarne organizacije International Rescue Committee čije je sjedište u New York.