Erdogan, djeca izbjeglice i evopsko licemjerje
10. mart 2020
Nije poznato koja viša pobuda je njemačku vladajuću koaliciju sada podstakla da donese odluku o prihvatanju jednog dijela djece izbjeglica iz grčkih izbjegličkih kampova. Upravo to je prije samo par sedmica u potpunosti odbio njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer na sastanku sa svojim evropskim kolegama: Njemačka ništa neće preduzimati sama, to mora da se desi u okvirima Evropske unije. Ali baš taj ministar često mijenja svoje mišljenje.
Izgleda da se situacija promijenila nakon što su televizijski gledaoci prije nekoliko dana ponovo morali da vide šokirane dječije očina grčko-turskoj granici, kao i ozloglašene izbjegličke kampove. Tako je naime sa humanošću – ako niko ne pogleda, nema je. Ali izbjeglički kampovi na grčkim ostrvima postoje od izbjegličke krize iz 2015. godine. Tada se smatralo da je to prijelazno rješenje. Pet godina kasnije, oni su prerasli u velike slamove koji bi bili sramota i za svaku zemlju trećeg svijeta.
U Evropi se niko ne osjeća odgovornim
Otada se govori o sve gorim uslovima života: nema grijanje, tuševa, toaleta, zaštite od kiše, nema dovoljno hrane, nema školske nastave. Kolibe tonu u blato i smeće. Beznađe kod djece i mladih dovodi do teških depresija. Svako to može da vidi i da o tome čita: mediji redovno pokazuju u kakvim uslovima ljudi tamo žive.
Ali u evropskim glavnim gradovima nekako se niko ne osjeća odgovornim. Nakon što je Grčka proglašena zaposljednju stanicu za izbjeglice na istočnoj mediteranskoj ruti i nakon što je sa Turskom sklopljen sporazum o vraćanju dijela izbjeglica, izgleda kao da je za EU to pitanje riješeno.
Ali za te bijedne kampove nije kriv turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan. Koliko god da je inače zaslužio etiketu lošeg komšije, nemilosrdnog autokrate i neodgovornog političkog pokereša – on nije odgovoran za očajne uslove u izbjegličkom kampu Morija na Lezbosu. Za to je prije svega odgovorna grčka vlada koja tu demonstrira sopstvenu mješavinu loših namjera, organizacione nesposobnosti i svjesnog javašluka.
Često korišten izgovor o dugogodišnjoj dužničkoj i ekonomskoj krizi, tu ne prolazi. Evropska unija u Atinu je prebacila stotine miliona evra pomoći, nudi podršku na licu mjesta i sada na raspolaganje daje dodatnih 350 miliona evra. To bi trebalo da bude dovoljno da se za oko 70.000 izbjeglica u Grčkoj obezbijede normalni uslovi za život. Uostalom, u izbjegličkim kampovima rade brojne humanitarne organizacije i brinu se za ljekarsku njegu, odjeću i druge stvari. Ali da se ne lažemo: strašne slike koje dolaze sa Lezbosa i sa drugih mesta je nešto što se želi. Jer one bi trebalo da zastraše!
Osim toga EU je tu u potpunosti i principijelno zakazala. Zbog straha od rastućeg desničarskog populizma, zemlje članice su se oprostile od prava na azil i ljudskih prava i riječ „izbeglica“ je došla na crnu listu. Evropljani se već godinama ponašaju kao djeca, koja rukama pokrivaju oči, kako ne bi vidjela problem. Ne možemo da ga riješimo? Onda se pravimo kao da je rješen!
Spasite konačno djecu!
Ali ako je sada humanost u Njemačkoj ponovo dozvoljena u malim dozama – onda učinite konačno nešto: izvucite odatle djecu i mlade koji su bez pratnje, čak i ako su stariji od četrnaest godina, i ako nisu devojčice i nisu bolesni. Takva vještačka ograničenja opet služe samo kao obrana. Sve to se moglo napraviti još prije nekoliko godina – ali bolje da se desi sada nego nikada! Hrabar iskorak nekoliko gradonačelnika iz svih dijelova Njemačke možda je pomogao da se u Berlinu nekima objasni da nekoliko stotina djece ne može baciti na koljena bogatu industrijsku zemlju kao što je Njemačka.
Dakle, umjesto što se svako malo nerviraju zbog predsjednika Erdogana i njegovih pokušaja vršenja pritiska na tursko-grčkoj granici, njemački političari bi trebalo da se pogledaju u ogledalo i da se stide zbog izostanka lične hrabrosti i zbog svoje okrutnosti. I prije svega: poštedite nas tog nepodnošljivog licemerja.
Naravno, gospodine Merzu (Friedrich Merz, kandidat za predsednika Hrišćansko-demokratske unije CDU, prim. red.), djeci izbeglicama može bolje da se pomogne u Njemačkoj nego na grčkim ostrvima. I to je trebalo odavno učiniti! Onaj ko želi biti kancelar i predsjednik stranke u čijem nazivu stoji „hrišćanska", ipak bi trebao prije svega nastupiti kao čovjek.