Dvije duše Jugoistočne Evrope
13. januar 2019
Može biti da je u svakoj zemlji tako, ali kod nas u Istočnoj Srednjoj Evropi to posebno važi: mi smo, kao društvo, onako, malo, šizofreni. Uvijek smo udvojeni. Jedno od to dvoje čežnjivo gleda ka Zapadu, a drugo se mršti zbog zapadne arogancije i, kako misli, neopjevane gluposti. Možda je to strana koja je dominantna.
Ta verzija postoji prije svega na selu, i u srcima onih koji nisu više sasvim mladi, ali ni sasvim stari; onih koji već imaju porodicu i posao. U tu grupu naročito spadaju udate žene sa djecom. One su birači koji premijeru Viktoru Orbanu u Mađarskoj omogućavaju njegovu dvotrećinsku većinu.
Drugi su prije svega – u velikim gradovima. To su mladi, studenti, mlade žene kojima je pravo na abortus važnije od materinskih obaveza, to su oni koji govore strane jezike i mnogo putuju. Kada pogledaju pred sebe, hoće da vide svijetlu budućnost. Trenutno ih je puno na ulicama: rado i mnogo demonstriraju. U Poljskoj, u Rumuniji, u Slovačkoj. Njima nije dovoljno da sve ostane po starom, a stabilnost, najveća vrijednost našeg drugog, kozervativnog, „ja", za njih je užas.
„Urbani" protiv „narodskih"
Ova dva pola naših društava su uvijek postojala. Kod nas u Mađarskoj su se „urbani" – gradska elta – još 20-ih i 30-ih godina razlikovali od „narodnjaka". I jedni i drugi su stvarali kulturu, književnost, muziku, umjetnost neprolazne vrijednosti. Ali, na Zapadu su uvijek vidjeli i htjeli da vide samo našu urbanu stranu. Samo djela urbanih su prevođena na zapadne jezike. Samo urbani intelektualci su nakon političkog zaokreta bili traženi sagovornici zapadnih medija. I to važi i danas.
No, kod nas su narodski pisci, koji su u svojim djelima s ljubavlju i minuciozno opisali ljepotu sela, uvijek bili mnogo popularniji. Mi više slušamo naš unutrašnji glas, glas narodne muzike, tragične ljubavi. U nama odjekuje vječita tužbalica nacije.
I sada na Zapadu blago zainteresovano gledaju na one među nama koji demonstriraju protiv svojih vlastodržaca. Možda, kako misle, na istoku nisu sasvim iskvareni. Ostatak, većina - ne zanima ih.
Koncentracija vlasti
Činjenica je da raste nova generacija za koju antikomunizam više nije jedna od glavnih referentnih tačaka. Za njih je to aktuelna, „zla" vlast. Negdje su u pravu. Duh radovanja budućnosti koji je vladao u vrijeme pada komunizma, odavno je nestao. Bilo da je riječ o socijaldemokratama, kao u Slovačkoj ili Rumuniji, o konzervativcima, kao u Poljskoj, Srbiji i Mađarskoj, o kritičnima prema EU, kao u Srbiji, ili onima koji obožavaju EU, vlade u našim zemljama pokušavaju da zaposjednu sve pozicije vlasti u društvu i potčine sebi privredu.
Pri tome korupcija spada u suštinu stvari. To je težnja ka optimalnoj vlasti, daleko od duha slobode koji je ispunjavao ljude u vrijeme političkog zaokreta – generaciju roditelja današnjih demonstranata. Njihova djeca danas kažu: moramo da završimo ono što su počeli naši roditelji.
Strukturalni konzervativizam na Istoku
Stari će jednom izumrijeti a nova generacija raste, i tako potencijal za promjene gotovo da možemo da opipamo – no, nažalost, mnogi takvi mladi ljudi hoće da emigriraju u Zapadnu Evropsku uniju, koja bolje odgovara njihovim idealima i gdje se bolje zarađuje. To vodi ka strukturalnom konzervativizmu na Istoku Evrope. Naše konzervativno „ja" ne bježi, već ostaje kod kuće i vrti glavom gledajući skakutanje drugih.
Ankete pokazuju da vlade u Poljskoj, Srbiji i Mađarskoj zasad nemaju čega da se plaše. U Rumuniji i Slovačkoj je nešto drukčije, tamo novi izbori mogu da donesu promene. Možda i zato što tamo ne vladaju konzervativci koji govore o porodici, bogu i otadžbini, već korumpirane socijaldemokrate ez sopstvene poruke, kojima je sve teže da se izbore sa „glaomo naroda" na selu.
Stabilnost je u sredini
Budućnost dolazi neizbježno, i omladina naših gradova, elita sutrašnjice, hoće drukčije zemlje od onih u kojima trenutno živi. Ta nova generacija simpatiše EU, ali EU nju očigledno ne razumije: ona planira da ubuduće izdvaja manje novca za Istočnu Srednju Evropu, i to će pojačati tendenciju iseljavanja vrijedne omladine. Ključ za promjene je u garantiji blagostanja za mladu generaciju kod kuće, a ne u obećavanju bolje budućnosti u Njemačkoj ili Engleskoj. To bi u Briselu trebalo da imaju u vidu.
Što se tiče nas samih: ne moramo se međusobno svađati. Naše urbano „ja" i naš seoski ego jesu dvije duše. Ali, obje žive u našim grudima. Mi smo zajedno – a u sredini je ratnoveža koju svi hoće.
Boris Kalnoki (1961) kao dopisnik iz Mađarske izvještava za dnevnik Velt i druge medije na njemačkom jeziku. Napisao je knjigu "Zemlja predaka" (2011) u kojoj je na tragu svojih predaka, među kojima je i k.u.k. ministar spoljnih poslova Gustav Kalnoki.