Dva desetljeća traganja za najbližima

Hrvatska je pronašla najveći dio branitelja i civila nestalih u Domovinskom ratu, čak njih više od 85 posto. Ipak, još uvijek se traga za 1768 nestalih. Njihovim životnim pričama treba ispisati kraj kako bi se krivci za ovu tragediju jednoga dana možda priveli pravdi, a obitelji nestalih pronašle mir. Njih 984 je nestalo i nasilno odvedeno 1991. i 1992. godine, a preostali su, prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, nestali 1995. godine.

„Ključ rješenja je u Beogradu“

Među nestalima je i Mirabel Matičić iz Vinkovaca za kojim majka Spomenka Kušić traga već 21. godinu. Za Deutsche Welle se prisjeća kako se kao mladić nakon završene srednje škole i vojne obveze (JNA) priključio obrani rodnih Vinkovaca i okolnih sela. U rujnu 1991. godine je otišao braniti Vukovar gdje mu se gubi svaki trag. Spomenka je uspjela sastaviti priču prema kojoj je Mirabel ranjen u lijevo bedro. Nije mogao u bolnicu pa je odveden u Borovo Commerce, atomsko sklonište u kojem su se krili i drugi ranjenici, djeca i civili. Nakon pada Vukovara, jugoslavenska vojska je ispraznila sklonište, a Mirabela su s još jednim ranjenikom odnijeli na nosilima, i to je zadnje što se o njemu zna.

„Kad su 1997. godine počele ekshumacije, obišla sam sve te grobnice. Danima sam stajala iznad grobnica i gledala hoću li nešto njegovo vidjeti u tim rupama, makar njegov sat. Ali ništa. Nema te ekshumacije gdje ja nisam bila“, priča majka koja je svjesna da se grobnice teško pronalaze jer oni koji znaju gdje su – šute. „Ključ našeg rješenja je u Beogradu. Mogli bi nam i pomoći srpski mještani koji su ostali u okupiranim selima za vrijeme rata, ali nitko ne želi. Imamo čak i anonimni telefon na kojem se može prijaviti grobnica, ali nema ni od toga ništa.“

Nada da je Mirabel živ u ovoj nesretnoj majci još uvijek tinja, no svjesna je da bi se, kada bi ta mogućnost postojala, barem netko od nestalih javio tijekom posljednja dva desetljeća. „Ružno je reći, ali mi roditelji molimo Boga da bar nađemo kosti da imamo gdje zapaliti svijeću, jer ova patnja koja traje 21 godinu nije život“, kaže Spomenka.

Roditelji umiru, a ne znaju gdje su im djeca

U napadu pobunjenih Srba i JNA na Hrvatsku je nestao i tada 23-godišnji Ivica Kruhoberec iz nuštarskog Cerića. I on se, poput Mirabela, priključio obrani svojega sela. Majka Jaga ga je zadnji puta vidjela 1. listopada 1991. godine. „Dan nakon toga sam sa suseljanima napustila selo, a on ga je s nekoliko mladića ostao braniti. Čula sam da je u Cerić ušao srpski tenk zamaskiran hrvatskom zastavom. Pričalo se da je ranjen“, priča Jaga Kruhoberec za DW. Kaže, ne nada se da je živ i sada samo želi pokopati njegove posmrtne ostatke. „Teško mi je. Ostala sam sama. Sjedim navečer i gledam njegove dvije slike. Napričam se s njim i isplačem. Pitam ga zašto me je ostavio.“

Jagina kćerka Marija Bunić, sestra nestalog Ivice, priča kako je nedavno u selu sasvim slučajno prilikom kopanja kanalizacije nađena grobnica s četiri trupla zakopana u Domovinskom ratu. Vjeruje da u selu ima još grobnica, no oni koji znaju za njih i dalje šute, iako bi njihovim otkrivanjem okončali agoniju brojnim obiteljima. Nestanak bliskog člana obitelji, kaže, na samu obitelj djeluje razorno. „Kao da vam se kuća srušila. Vi ste na tom mjestu, a oko vas je praznina.“ Posebno joj je teško za Dan mrtvih kada zajedno s majkom obilazi spomenike palim braniteljima, jer pravog groba nema. „Nismo sami, ali pitamo se zašto mi. Roditelji umiru, a ne znaju gdje su im djeca.“

Počinitelji i dalje nepoznati

Nisu samo Hrvati nestajali u Domovinskom ratu; na popisu su i građani srpske nacionalnosti. Ipak, Radojka Mrkić iz Vukovara ne voli kada se za njenog supruga Mladena Mrkića kaže de je nestao. „On je ubijen i Bačen u Dunav zato što je bio krive nacionalnosti. Radio je kao direktor Kooperacije u Vupiku. Pred zgradom su ga u ljeto 1991. dočekale osobe u uniformama s automobilima bez registarskih oznaka. Nije bio ni u jednoj stranci i nije se bavio politikom“, ispričala nam je Radojka koja je o sudbini svojega muža izvijestila i sve hrvatske predsjednike.

Iako službene potvrde ovih navoda nema, Radojka ne sumnja u njihovu istinitost i kaže da nema nimalo nade da je u ovom trenutku živ. „U potrazi za njegovim ostacima 21 godinu obilazim sve ustanove. Odlazim na Dunav 31. srpnja kako bih tamo bacila cvijeće, jer groba nemam. Kada bih barem mogla pronaći jednu njegovu kost pa da ju mogu sahraniti, a da djeca i unuci mogu otići na grob“, ponavlja Radojka Mrkić priču svih onih koji tragaju za svojim najbližima.

„Tko to nije doživio, ne može ni shvatiti koliko je to teško. Ne mogu reći da je meni teže nego bilo kojoj drugoj supruzi, majci ili djetetu bilo koje nacionalnosti. Mi smo svi u istoj situaciji. Bol je bol. I mi jedni druge najbolje razumijemo. Voljela bih da se sudi njegovim ubojicama i nalogodavcima, ali bih tražila da ga oslobode. Neka on s tim mislima liježe i ustaje. Mora se znati tko je to radio“, kroz suze priča Radojka Mrkić.

Autor: Siniša Bogdanić

Odgovorna urednica: Marina Martinović