Djevojka i vreća za spavanje najveći luksuz beskućnika!

Snijeg na Akropoli rijedak je ali lijep prizor. No, zima u Grčkoj se ove godine prikazuje i s jedne druge strane koju prvenstveno osjećaju stotine osoba koji su uslijed teške financijske krize ostale bez ičega, čak i bez krova nad glavom. Država novca nema, a svakoga dana na ulice Atene pristižu deseci novi beskućnika.

Hladnoća je neizdrživa

U dvorištu doma za beskućnike u atenskoj četvrti Klimaka, svakodnevno dolaze mnogi beskućnici. Iz kuhinje u prizemlju dopire miris vruće juhe za koju u redu već stoji dvadesetak osoba. Samo nekoliko od njih ovdje provode i svoje noći dok drugi zbog manjka prostora moraju spavati pod otvorenim nebom, na temperaturama na kojima se trenutno zapravo niti ne može spavati. „Ne, to doista nije moguće. Hladnoća je neizdrživa, no moja trenutna situacija je takva. Mora biti na ulici, ovdje živjeti i spavati. Po zanimanju sam plesač, to sam i studirao“, kaže Dimitris koji i tijekom dana dok nad Atenom sja sunce na sebi ima tri pulovera obučena jedan preko drugog.

Nekoć je imao svoj plesni sastav, nastupali su kako kaže i u Njemačkoj, no onda je ostao bez posla i više nije mogao plaćati stanarinu. Sada mu je 49 godina, spava pored jednog parkirališta a od vjetra i kiše ga jedino štiti jedan stari stol koji je pronašao na ulici.

Djevojka i vreća za spavanje kao luksuz

„Ja barem imam vreću za spavanje i djevojku. Već samim time sam privilegiran. Ona je prije bila ovisna o drogama. Uzajamno si pomažemo. Najveća pomoć koju mi ona pruža je da je ovdje, pored mene, da mogu s nekim razgovarati. To je jako dobro inače bih već pao u depresiju – ovo kroza što trenutno prolazim je doista jako, jako teško“, priča Dimitris. U dom za beskućnike u Klimaki on dva puta na dan dolazi po obrok, ovdje može dobiti toplu odjeću i ovdje se može dva puta tjedno doći otuširati. Pomoć ove ustanove koristi i njegov prijatelj, šezdesetogodišnji Giorgos koji je prije godinu dana ostao bez ičega. Od tada živi na ulici, a noći provodi u spomenutom domu.

„Imao sam sreće da sam dobio mjesto. Ovdje se barem osjećam sigurno i zaštićeno. Svi koji ovdje možemo prespavati osjećamo se sigurno“, kaže Giorgos. On je nekoć bio glazbeni urednik na jednoj radio-postaji. Ljude poput njega i Dimitrisa u Grčkoj nazivaju „neo astegos“, što znači – novi beskućnici, ljudi koji su tek usljed financijske krize ostali bez posla a time i gotovo bez cjelokupne egzistencije. Novčanu pomoć za nezaposlene Grci mogu, naime, primati samo prvih godinu dana. Nakon toga je kraj. Država ne isplaćuje niti socijalnu pomoć pa beskućnicima ne preostaje ništa drugo nego da se obrate ustanovama kao što je ova u Klimaki.

„Uskoro ćemo svi morati u domove za beskućnike…“

„No, i naši kapaciteti su ograničeni. Ovakvu situaciju, ovakvu potražnju kao sada nismo još nikada imali. Prije nekoliko mjeseci sam čuo kako je netko izračunao da u Grčkoj usljed krize svakoga dana bez posla ostane 1.480 osoba. Svakog dana! I onda se može postaviti i pitanje: koliki broj njih ostane ubrzo i bez krova nad glavom?“, kaže Jakovos Hatzistavrou, jedan od volontera u Klimaki. On dodaje kako je država svakog dana sve bespomoćnija i kako jednostavno nije u stanju ublažiti ili popraviti situaciju.

„Vlada i gradska uprava su preopterećeni financijskim problemima. Ukoliko se ne promijeni politika EU-a prema nama, uskoro ćemo svi morati dolaziti u pučku kuhinju. I u školama se već naime dijele kuponi za obroke. Tako ćemo svi završiti; uskoro ćemo imati situaciju kao u Drugom svjetskom ratu kada smo satima morali stajati u redovima kako bismo dobili barem nešto za jelo“, priča Jakovos.

No, ovako daleko u budućnost sami beskućnici u pravilu ni ne razmišljaju. Dimitris u prvom redu razmišlja kako da preživi sljedeću noć pod otvorenim nebom. „Mogu samo ponoviti da je stvarno prava sreća da imam djevojku. Međusobno se grijemo, tako je lakše. Možda to vama zvuči banalno, no za jednog beskućnika je to nevjerojatan luksuz!“, kaže nekadašnji plesač uz osmijeh i oblačeći još jednu zimsku jaknu.

Autor: Thomas Bormann / Ž.Telišman

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić