Cijena smrti na Balkanu

Priča počinje nedavno, negdje u potkozarskim selima. Naime, jedno selo je odlučilo da prekine sa običajem „posljednjeg ručka“, dakle ispraćaja pokojnika, člana porodice uz iće i piće, vrlo često i kolače. S obzirom na tešku materijalnu situaciju i činjenicu da svaku porodicu taj dio njegove muke u tom trenutku, dovede u veliki materijalni trošak, dogovorili su se da prekinu sa tim. Prvi u selu kojem je umro član porodice ispoštovao je dogovor, nije bilo ručka, ali nakon nekoliko dana krenulo je negodovanje lokalnih „starih otaca“ kako to nije ipak dobro i kako bi to trebalo osuditi.

Pogađate, naredna sahrana bila je po svim ranijim „običajima“, a čovjek sa početka priče „odužio“ se selu tako što je na godišnjicu smrti napravio veliku gozbu.

Oko 13 maraka po osobi, bez čorbe i kolača

Ovo je samo pokazatelj sa čim se suočava naše društvo danas i koliko zapravo sredina u kojoj živimo i dalje održava sve ono što možda i nije primjereno. Za nekog morbidno, za nekog ne, ali cijena sahrane na kojoj prisustvuje oko 150 ljudi košta preko dvije hiljade maraka. Dakle ta cijena se odnosi samo na ručak a ona raste u zavisnosti da li želite dodatno čorbu, supu ili eventualno kolače, što takođe nije rijetkost. Ukoliko tome dodate i druge troškove, jasno je zbog čega veoma često ljudi pozajmljuju novac kako bi obavili sve ono „što pripada“.

„Imao sam nedavno smrtni slučaj u porodici. Kao grom iz vedra neba. Na početku nisam uopšte razmišljao o tom aspektu, organizaciji cijelog posla i koliko će sve da košta. Onda me lagano počela hvatiti panika kako ću sve to da iznesem s obziorm da u tom trenutku nisam imao novca već sam morao da pozajmim. Na kraju je sve koštalo nekoliko hiljada maraka, bez spomenika koji će takođe da bude par hiljada, a da pri tom, što je najžalosnije nisam mogao da razmišljam o suštini onoga što mi se desilo i šta me je snašlo“, kaže Milan (ime poznato redakciji), insistirajući da ga ne fotografišemo niti otkrivamo druge detalje, jer bi kaže moglo biti pogrešno shvaćeno.

"Sahrane k'o svadbe"

Ti običaji datiraju iz nekih starih vremena, priča nam baka Ljuba Sadžak, iako to nije bilo ni izbliza ovako. „Diko, nekada su sela imala dosta naroda. Kada neko umre, onda svi iz sela idu da pomažu. Neko peče kuruze, neko nosi varivo, neko ispeče nešto šta ima... sira se donese, kajmaka. Nije se gledalo šta je. Tako da se to obavi bez ikakvih problema. Jer ne treba čovjek u svojoj muci da razmišlja o tim stvarima u tom trenutku. Ovo je danas postalo bože sačuvaj. K`o svadba bože me oprosti. Ljudi su se izgubili, neće ovo na dobro, sinko“, priča baka Ljuba.

Statistički gledano, u BiH više ljudi umre svake godine nego što se rodi, pa se radi o veoma unosnom poslu. Neki će reći da je jedina sigurna stvar koja vas ne može mimoići - smrt. Neki to koriste pa se na tržištu može pronaći veliki broj preprodavača grobnih mjesta. Posebno u većim gradovima gdje su cijene veće, od četiri pa do 20 hiljada maraka, koliko košta “useljiva” grobnica, kako nam reče jedan preprodavač.

"Gužva” poskupljuje grobnice

"Nešto malo je ostalo, uglavnom je sve rasprodato. Ostale su možda još dvije - tri parcele a ostalo prodaju naši korisnici koji imaju dodatnu grobnicu. Uglavnom cijena grobnog mjesta, samo parcele, košta oko 6-7 hiljada maraka dok gotova grobnica, na koju je potrebno staviti samo ploču, košta preko 20 hiljada maraka. Jedna žena prodaje takvu jednu veoma povoljno, za 15 hiljada maraka. Useljiva praktično”, pričaju na gradskom groblju “Sveti Pantelija” u Banjaluci, naglašavajući da je najbolje da se sve završava preko njihove kancelarije a ne preko posrednika kako bi sve bilo legalno.

U manjim gradskim sredinama i cijena je znatno niža pa tako recimo grobno mjesto u Prijedoru ili Kozarskoj Dubici možete da zakupite na deset godina po cijeni od 300-400 maraka. Na selu je stanje malo drugačije jer su groblja uglavnom prepuštena brizi mještana pa nema tih dodatnih troškova. Međutim, i pored toga, ostaju visoke cijene organizacije sahrane pa, kako nam reče jedan od sagovornika, “bez deset hiljada danas ti ne vrijedi ni umirati”.