Bujanovac kao eksperimentalna zona

Strahinja, Hefzi i Bernard su drugari sa parketa. I ne razmišljaju o tome ko je od njih Srbin, ko Albanac, a ko Rom. Oni su mladi košarkaši i njihov grad je Bujanovac, gdje god se on nalazio. Politika ih ne zanima, zanima ih samo to šta mogu zajedno da urade i koga sljedećeg treba da pobijede.

„Mi govorimo košarkaškim jezikom. Za nas ne postoji ni srpski, ni albanski, ni romski, znamo samo jedan jezik", kaže najmlađi među njima, 16-godišnji Strahinja Zdravković. „Istina je da ne može da se zaobiđe politika, ali mi ne razmišljamo o tome. Mislim da će sve biti u redu u budućnosti, i da ćemo živjeti normalno", kaže on.

„Mi ovdje učimo i o košarci i o životu. i vjerujemo da smo svi isti, bez obzira što su u klubu  Romi, Albanci i Srbi. Čak i kad izađemo u grad, družimo se međusobno i sa drugim Albancima, i Srbima i Romima. To što misle političari, ne znači da i mi moramo da mislimo. A i mi smo mladi, pa se uopšte ne zamaramo time", objašnjava Bernard Morina koga u timu zovu Beni.

„Svi smo drugari", insistira i Hefzi Imeri i dodaje „Družimo se mnogo i van parketa, i mnogo sam zadovoljan zbog toga. I možemo da treniramo da budemo košarkaši bez obzira na vjeru. Ne znam šta će biti poslije, ali sada je tako". Hefzi dodaje da mimo košarke stvari nisu „baš super" i da bi trebalo da budu mnogo bolje.

Na pitanje u kakvoj zemlji bi voljeli da žive ovi mladi momci kažu da je najbitnije da u toj zemlji nema predrasuda. „U zemlji u kojoj ne postoje raspodjele prema nacionalnosti, ni rasi, ni boje kože, ni koji se jezik govori. Svi smo jednaki", vjeruje Strahinja. Hefzi dodaje da je njegova zemlja Albanija, ali da je i Srbija. „I da ostane u Srbiji, i da pripadne Kosovu, Bujanovac je moj grad".

Pravi multinacionalni tim

Sve ovo im svakodnevno govori Nenad Stajić, predsjednik kluba koji ih, kako su i sami rekli, osim košarke uči i životu. U klubu koji broji stotinjak dječaka i pedesetak djevojčica, svi timski izgaraju na terenu. Nenad kaže da uopšte i ne treba postavljati pitanja vezana za razlike, jer ovaj klub odlično funkcioniše. Smatra da bi tako trebalo da bude na svim nivoima, ali naglašava da je OKK Play 017 jedini klub u kome igraju mladi i djeca svih nacionalnosti.

„Jednostavno, u jednom preduzeću i javnoj ustanovi imate multietnički sastav, pa što ne bi bio i u klubu. Košarka nije obavezna, to je njihova želja i želja njihovih roditelja. Djeca družeći se, uče jedna o drugima, o kulturi, o jeziku, o porodicama njihovih drugova, o vjeri na kraju krajeva, i ima nas koji vidimo samo pozitivno u tome. A mnogo toga bi mi stariji mogli da naučimo od njih", kaže Stajić za DW i dodaje: „Naš problem u Bujanovcu, ono što nama svima nedostaje, to je razvoj ekonomije. I kad biste vi imali jednu fabriku u kojoj i Srbi, i Albanci i Romi kojih ovdje puno ima, ne treba ih zapostaviti, zajedno proizvode jednu čašu i znaju da će im ona donijeti novac i boljitak njihovim porodicama, onda niko ne bi gledao u tuđe dvorište, niti bi ikada dolazilo do problema među ljudima, i ne bi smjelo da se desi da se ljudi dijele na „mi" i oni".

Lažne vesti

A sa svim vijestima posljednjih nedjelja o razgraničenju ili podjeli teritorija, čak i sa lažnom viješću da će Bujanovac kao i Mitrovica biti posebni distrikti, stalno se iznova komešaju emocije ljudi koji tu žive. I u prodavnicama, i na pijaci i na drugim mjestima, uvijek se sreću i jedni i drugi. Primjer za to je Granit Memeti kod koga svi kupuju roštilj. Priča nam o najnovijem traču, da Bujanovac bude free zone.

„Znamo mi šta je to, kao u Lihtenštajnu da možeš da ideš gdje želiš da radiš. A nije naš cilj da idemo iz Bujanovca. Naš cilj je da svima bude dobro. Ovako nije dobro", kaže Memeti. „Ja se osjećam kao sin bez majke. Kao siroče. Nije dobro da živiš u Bujanovcu, a da imaš pamet u Prištini. Treba da da imaš sigurnost tamo gdje živiš. I ako Bujanovac ostane u Srbiji, i ako pripadne Kosovu... samo da bude dobro za sve. Ja sam živio u Prištini, i došao sam ovdje. I za nas ovdje u ovoj situaciji nije lako: da ideš tamo i novi život, novi prijatelji, sve novo", objašnjava Memeti.

Da nije dobro, potvrđuje i Nikola Lazić, urednik portala „Bujanovačke" i dodaje da osim tog „razgraničenja" i „podjele", ima i mnoštvo drugih problema. „Prvo što nikome i dalje nije jasno šta to znači razgraničenje, samo nagađaju. I kada se pojavila ta lažna vijest o Bujanovcu kao distriktu, neki su čak prokomentarisali „ovo nije loše uopšte, bescarinska zona i te fore". Ipak, suštinski, i Albanci i Srbi su protiv takve „podjele" jer 95% Albanaca ovdje je da Bujanovac i Preševo budu dio Kosova. Svi živi to javno pričaju, ne samo političari, ali se onda suočavaju sa praktičnim problememima tipa gdje ću ja da primam penziju ako ovo bude Kosovo", kaže Lazić za DW.

Ipak ističe da nakon svih ovih priča i govorkanja, zajednički stav je da se situacija već jednom riješi kako bi se započeo novi i normalniji život. Novinar Bujanovačkih kaže da se ljudi uveliko sprdaju informacijom da je Bujanovac jedino mjesto od Preševa do Niša koje ima dvije petlje, pa pošto je jedna potpuno suvišna, u šali ih dijele „za Kosovo i za Srbiju".

„Nešto se dešava, i vrlo je nezahvalno da mi obični smrtnici nagađamo šta će biti. Da ostane ovako je neizdrživo, posebno što su sve prethodne vlasti, od Miloševića pa na dalje, ovaj kraj smatrali za ogledno dobro, kao zona eksperimenata, jer uvijek kad je trebalo da se skrene pažnja od nečega, ovdje su nastajali problemi, kao poslije petog oktobra. Činjenica je i da su Albanci u Srbiji jedan čir na dupetu državi, isto kao što su i Srbi na sjeveru Kosova jedna smetnja koja nikada nije uspjela da se integriše u kosovsko društvo. Ide onda neko najracionalnije rješenje da dođe do razmjene teritorija. Pitanje je onda šta Srbija dobija time, jer imaš tamo „pustolinu" od graničnog prelaza do Mitrovice, šumu i brda. Nemaš ništa! Ovdje imaš autoput, tu je koridor 10, imaš banju.", objašnjava Lazić.

San iz 1992.

A ukoliko dođe do razmjene teritorija, Srbi iz Bujanovca iz Preševa neće da žive na Kosovu, tvrdi novinar Bujanovačkih. Smatra da će u tom slučaju Srbi prodati imovinu koju imaju i u najgorem slučaju kupiti kuću u Vranju. A što se tiče Albanaca, njih još drži san iz 1992. godine kada su na refendumu izglasali da žele da se Preševska dolina pripoji Kosovu. Tada to nisu podržale ni Jugoslavija, ni međunarodna zajednica, ali želja Albanaca se nije promijenila.

„Tu ostaje pitanje onda šta je država od te 1992. godine do danas uradila da Albanci u Preševskoj dolini osjete Srbiju kao svoju zemlju? Oni ne osjećaju Srbiju kao svoju, njihova zemlja je Kosovo. Oni imaju status nekog stranog tijela u zdravom organizmu. Oni imaju taj program od sedam tačaka koji je davno počeo i stao, a činjenica je da neka djeca nemaju knjige, i da albanci u javnim preduzećima nemaju vodeće funkcije, u policiji nemaju komandni kadar iako oni u okrugu čine 30 odsto stanovništva. Ono što je zanimljivo što se svi bave problemom razgraničenja ili razmjene teritorija, a nikad niko nije pomenuo opciju normalnog suživota. Zašto niko ne radi na tome?" pita se Nikola Lazić.

Čini se da normalan suživot nije nemoguć, jer i u kafićima i u kafanama sjede i Srbi i Albanci, a kako i Lazić kaže, bez ljubavi, ali ljudi se miješaju i rade zajedno. Naglašava da na toj teritoriji nikad nije bilo međuljudskih trzavica, niti incidenata.

A šta će on, ako politika odluči da Bujanovac bude na Kosovu, novinar Nikola Lazić odgovara: „Moj sin je osma generacija u Bujanovcu. Sad kako sam stariji nemam neku želju da idem negdje i da se dokazujem. Mogu da odem da živim negdje da sam situiran, ali da odem u Vranje? To mi je bezveze. Moji roditelji su stari, sin će da ode na fakultet. Ja bih svakako ostao".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android