603 ruže za ubijene civile opštine Bratunac

Rat je u Bratunac stigao sa dolaskom Novosadskog korpusa JNA, polovinom aprila '92.godine. Do kraja mjeseca JNA, policija i TO Bratunac često upada i pretresa bošnjačke kuće oduzimajući legalno lovačko oružje i pištolje za šta im policija izdaje potvrde uz obećanje da neće biti napadnuti i da mogu mirno živjeti ako predaju naoružanje. Tzv. Krizni štab opštine Bratunac, na čijem čelu je bio Miroslav Deronjić, garantovao im je bezbjednost. 

Glogova živjela i disala punim plućima do 9 maja '92

Selo Glogova nalazi se  u dolini oko puta, na dva-tri kilometra od ulaza u Bratunac iz pravca Sarajeva. Prije rata Glogova je imala 1.900 stanovnika Muslimana i oko 700 kuća. Danas ima oko 700 stanovnika i oko 200 obnovljenih kuća.

Mustafa Golić današnji Predsjednik ove mjesne zajednice kaže da se ne voli prisjećati tog vremena jer sve to opet priživljava ali ipak govori kako se nikome to zlo ne bi ponovilo, pogotovo današnjoj djeci.

„Glogova je živjela i disala punim plućima do 9 maja '92. godine. Nakon toga preživljava nekako... u svojoj boli za najmilijim. Kada cijela Evropa slavi Dan pobjede nad fašizmom, mi tugujemo i sjećamo se naših najmilijih koji su ubijeni na taj dan“, počinje priču Mustafa.

„Tog 9. maja selo je opkoljeno sa svih strana od strane JNA, policije,TO i paravojnih formacija. U ranim jutarnjim satima počeo je napad na goloruki narod. Počelo je ubijanje i silovanje. Napadači su imali čarape i kape fantomke na glavama kako ih ne bi smo prepoznali“, kazuje Golić.

Mustafa Golić dalje svjedoči kako je desetina ljudi i žena ubijena ispred njihovih kuća. Ostali su stjerani u centar sela, gdje su neki mušarci izdvojeni i na očigled njihovih porodica ubijeni.

„Naređivali su da po dvojica nose tijela ubijenih prema Glogovskoj rijeci iza Delića kuće. Ti koji su nosili tjela nisu se više vraćali jer je u njihovoj pratnji išlo po par krvnika, koji su ih ubijali. U toj grupi od 30-tak ljudi bio je i moj otac Šerif, kojega nismo nikada pronašli  k'o i mnoge druge“, priča Mustafa.

Toga dana u Glogovoj je ubijeno je 65 mještana među kojima je bilo i djece. Mustafa je bio u grupi koja je dotjerana pred mjesnu džamiju.

„Izdvojili su Almaza Taloviće, Seida  Ibiševića i mene i odveli nas u Bratunac u školu „Vuk Karadžić“ koju su pretvorili u logor. Danas se ta škola zove drugačije, valjda da bi se zločin prikrio ali ja sam kao osnovac išao tu  u školu, pa  dobro znam kako se zvala. Tu su nas tukli, maltretirali. Puno ljudi je ubijeno."

Njega su vratili u Glogovu kako  bi im predao službeni pištolj za koji je kazao kako ga je tu sakrio. Iako je od batinanja imao slomljena četiri rebra, uspio je skočiti u provaliju koja se tu nalazi.

„Pucali su zamnom ali me nisu pogodili. Preživio sam pad u potok, počela je kiša padati, već se spuštala noć  tako da nisu silazili u provaliju da me traže. Našli su me neke komšije iz sela koji su pobjegli i tu se krili. Odnijeli su me u Konjević polje, gdje su me žene liječile nekim travama i tako sam preživio“, kaže Mustafa Golić.

Logori na stadionu i u fiskulturnoj sali

Kada je u Bratuncu krajem aprila i početkom maja '92 počelo ubijanje i pljačka, muškarci iz okolnih bošnjačkih sela su kao stoka stjerani u Bratunac na fudbalski stadion, koji je služio kao sabirni centar. Najprije su im srpski vojnici oduzimali sva dokumenta, novac i sve druge predmete od vrijednosti da bi se onda tu vršilo odvajanje muškaraca za likvidaciju. Oko 3.000 Bošnjaka je držano na stadionu, gdje su bili prisiljeni da srpskim vojnicima daju svoje lične karte, novac i ostale predmete od vrijednosti.

Sabit Ahmetović je jedan od malog broja onih koji su preživjeli fiskulturnu salu i hangar u Bratuncu. Vratio se  još 2001. godine i danas je predsjednik Udruženja logoraša Bošnjaka u Bratuncu. On kaže da je u toj sali bilo zatvoreno oko 700 muškaraca od kojih je oko 200 ubijeno.

„One koj bi odvojili na stadionu doveli bi u fiskulturnu salu osnovne škole „Vuk Karadžić“. Tu smo bili premlaćivani i ubijani. U samoj sali se devet logoraša ugušilo jer je bila prenatrpana ljudima. Ubijanja su vršena u tzv. hangaru, koji je ranije služio kao radionica za praktičnu obuku učenika. Ko god bi iz sale izašao da tovari mrtve, nije se više vraćao Za ovaj logor i zločine niko još nije odgovarao“, kazao je Sakib Ahmetović.

Sve sam izgubio, ostao sam sam

Na spomen ploči ubijenim u Glogovoj je 65 imena, gotovo polovina je sa prezimenom Ibišević.  Ramo  Ibišević kaže da je on tu izgubio sve.

„.Izgubio sam najstarijeg brata i njegova dva sina. Brat je bio stariji 20 godina od mene  a njegovi sinovi su bili dječaci od 15-16 godina. Našao sam ih  tu strijeljane. Otac ih je zagrlio prije nego što su ih ubili, tako sam ih našao. Ja sam tada imao 21 godinu. Sve ovo je moja familija", kaže   i nabraja: „Ilijaz, Seid, Mehmed, Smajo,Ramo, Sabrija, Dževad, Kemal, Jusuf svi su moja familija. U ratu sam još izgubio i drugog brata i sestru. Jedna sestra se razboljela i umrla u Srebrenici jer nije bilo lijekova. I ja sam preživio Srebrenicu. Otac i mati su umrli tugujući za njima. Ostao sam sam poslije rata. Mnogo mi nedostaju jer taj najstariji brat nam je bio kao otac a sa njegovim sinovima sam odrastao. Sad nemaš koga upitati za savjet“,  sa suzama u očima kaže Ramo Ibišević.

603 ruže bačene u Drinu

U zvaničnim evidencijama iz perioda početka rata u Bratuncu skao nestale se vode  603 osobe, od kojih je jedan dio pronađen. U mezarju Veljaci dosad su ukopane 303  žrtve iz maja '92. godine a ove godine je ukopana samo jedna žrtva. Porodice nastradalih često ističu problem sporih identifikacija, sa kojim se iz godine u godinu, u sve većoj mjeri suočavaju, iako je Bosna i Hercegovina prema statistikama u samome vrhu po broju identifikovanih tijela u odnosu na broj pronađenih. Na području opštine Bratunac do sada su pronađene 73 grobnice:  pojedinačne,  masovne, primarne i sekundarne. U njima su, tokom rata, pokopane žrtve sa područja Bratunca, Srebrenice ali i ubijeni iz drugih opština: Milića, Vlasenice, čak Višegrada i Foče.

Manifestacije Dani sjećanja na Genocid, počela je 3.maja tehvidom u Hranči a zatim su proučeni tehvidi i upriličeni skupovi i u drugim mjestima stradanja, posjete mjestima masovnih grobnica Borkovac, Blječeva, Glogova, Redžići,  položeno je  cvijeće kod gradskog stadiona u Bratuncu, te u fiskulturnoj sali OŠ ”Branko Radičević” gdje su bili zatočeni Bošnjaci Bratunca. Pored toga, preživjele žrtve su obišle i Ljubovijski most odakle su u rijeku Drinu bacili 603 ruže za ubijene Bratunčane. Centralni događaj višednevnog podsjećanja na ubijene civile, bila je dženaza, održana u Memorijalnom centru Veljaci u subotu 12. maja. kada je klanjana dženaza i obavljen ukop Sabida Ibrahimovića, civilne žrtve zločina počinjenog na području Bratunca 1992.

 

.