U osnovi se radi o novoj epizodi u dobro uigranoj i pomalo već rutiniranoj proceduri: ničim izazvana glavna politička snaga Bošnjaka, Stranka demokratske akcije (SDA), najavljuje da će pokrenuti pravnu proceduru pred Ustavnim sudom BiH s ciljem promjene imena Republike Srpske. Politički program, navodne zaštite prava Bošnjaka i Hrvata unutar RS se odmah zaodijeva u plašt pravnih i formalno-proceduralnih argumenata – tako sve izgleda gotovo nekako serioznije i gotovo neutralno. No Bakir Izetbegović i ljudi oko njega u stranačkom vrhu znaju naravno sasvim dobro kakvu će to reakciju izazvati na strani glavne političke snage Srba u BiH, u Stranci nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika.
I naravno, ovaj odrađuje svoj dio s uobičajenom rutinom: s gnušanjem i indignacijom Dodik odbacuje tu nakanu, i uzvraća odmah teškom političkom artiljerijom, iznova varirajući svoje već često izrečene stavove. Te za RS nema mjesta u BiH, te Bošnjaci ne žele nikoga u BiH osim sebe samih, te on u ladici ima već pripremljene zakone o samostalnosti Republike Srpske, koje samo parlament treba izglasati. A usput i srpski član bosanskohercegovačkog predsjedništva širi formalno-pravni plašt, poziva se na Ustav i Dejtonski sporazum, iz kojih, smatra Dodik, proizilazi da je "Republika Srpska neupita, njen je naziv neupitan kao i njena teritorijalna i politička organizacija".
Zemlja u modusu loše beskonačnosti
Dakle opet smo u prolaznoj fazi eskalacije sa svim uobičajenim nuspojavama: mediji hiperventiliraju, glavne političke stranke održavaju izvanredne sastanke i sjednice; opozicija se, bojeći se stigmatiziranja zbog nelojalnosti vlastitom nacionalnom korpusu, solidarizira po etničkoj osnovi; u pauzama između konferencija za novinara različiti stručnjaci analiziraju, procjenjuju, komentiraju.
A publika, ti takozvani 'obični ljudi', gledaju sa zanimanjem ovu novu epizodu bosanskohercegovačke sapunice. Oni strpljivo čekaju u redu pred uredom za zapošljavanje, marljivo uče strane jezike koji će im trebati kada napuste zemlju i više-manje šutke podnose siromaštvo i besperspektivnost zemlje koja već desetljećima stagnira u svom modusu loše beskonačnosti.
Dobro uigran tim
Ništa u cijeloj toj dinamici nije iznenađujuće, sve se moglo predvidjeti. To naravno navodi na zaključak da nije bilo ni slučajno, već sasvim svjesno i planirano. I baš je to skandal.
Ovaj najnoviji eskalacijski ciklus pokrenula je SDA, bez realnog povoda. Bez obzira je li u pozadini neko dnevnopolitičko taktiziranje, ili određenu ulogu igraju unutarstranačke trzavice, očigledan i neposredan rezultat je novo polariziranje bh. društva i pokazivanje nemogućnosti funkcioniranja BiH kao zajedničke države svih njenih građana.
Naravno da Dodik i SNSD tu mogućnost ustrajno opstruiraju. I naravno da ni deklarirani zaštitnici hrvatskog naroda iz redova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ne žele tu opciju. Najnovija eskalacija pokazuje, međutim, da ni SDA očigledno tu opciju ne vidi kao svoju. Ova stranka duduše se rado sakriva iza paravana zaštite jedinstva zemlje i interesa svih njenih građana, ali u stvari ona svira po istovrsnoj nacionalnoj klavijaturi kao što to čine i HDZ i SNSD.
Što nas priroda uči o društvu
I tu na vidjelo izlazi jedan od ključnih bh. problema. Sve tri vodeće nacionalne stranke, jednako kao i nacionalno definirana opozcija, navode za svoje postupke uvijek neke načelne razloge - jednom je to zaštita naroda od onih koji ga ugrožavaju, drugi puta je to zaštita ugroženog jedinstva zemlje.
No u stvarnosti one se međusobno odlično nadopunjuju, dapače: one se međusobno uvjetuju. U tom stalnom izmjenjivanju prijetnji, najava, optužbi i protuoptužbi je stvarna dinamika njihove vitalnosti. Tek u tom plesu u troje one ostvaruju svoju pravu živost, ne obazirući se pritom na državu koja pod njima propada. Takvo ponašanje u prirodi nije nepoznato: To je način kako djeluju paraziti.