"Bosni i Hercegovini je hitno potrebna građanska svijest"

DW: Čitajući Vašu knjigu „Mi više ne znamo ko smo“, moglo bi se zaključiti da veoma dobro poznajete političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Detaljno opisujete istoriju BiH, kao i Prvi bošnjački sabor, a danas se zanimate i za etničku podjelu u školama u BiH. Kada i zašto je nastalo Vaše interesovanje za BiH?

Cyrill Stieger: Za vrijeme mog studija 1974. bio sam na razmjeni studenata u Zagrebu gdje sam studirao Slavistiku. Tamo sam u studentskom domu stekao veoma dobrog prijatelja iz Travnika. Preko njega sam upoznao kulturu i tradiciju ljudi iz BiH, naročito muslimana. On je bio iz miješanog braka, a izjašnjavao se kao Jugosloven. Već tada me fascinirala etnička raznolikost BiH, a posebno činjenica da su se stanovnici tadašnje Jugoslavije mogli izjasniti kao muslimani u etničkom smislu. To je za mene bilo fascinantno i zanimalo me kako je to uopšte moguće.

Pa, kako je to bilo moguće?

Muslimanska nacija je, ako smijem tako da kažem, počela nastajati s povlačenjem Osmanskog carstva 1878. godine, kada je na prostore BiH došla Austro-Ugarska. Već tada su se bosanski Srbi izjašnjavali kao Srbi, a bosanski Hrvati kao Hrvati. Bosanski muslimani nisu se identifikovali ni sa Hrvatima, ni sa Srbima i postavljalo se pitanje ko su oni ustvari i kako se trebaju izjašnjavati? Austro-Ugarska je pokušala uvesti pojam Bošnjaka i time riješiti problem. Bošnjaci su trebali biti svi stanovnici BiH - i bosanski Srbi i bosanski Hrvati, a ne samo muslimani. Međutim to ipak nije uspjelo, jer je hrvatski, a posebno srpski nacionalizam jednostavno bio previše jak.

Pitanje nacionalnog identiteta bosanskih muslimana ponovo je postalo aktuelno tek nakon Drugog svjetskog rata?

Da, i dalje je postojao dio populacije koji se nije identifikovao sa etničkim grupama Srba ili Hrvata. U Jugoslaviji na popisu stanovništva 1948. bosanski muslimani su se mogli izjasniti kao muslimani bez nacionalnog opredjeljenja, nakon toga kao Jugosloveni bez nacionalnog opredjeljenja, da bi 1961. godine mogli biti muslimani u etničkom smislu. Godine 1971. imali su priliku na popisu stanovništva da se izjasne kao muslimani u nacionalnom smislu. U Jugoslaviji je bilo i muslimana koji su se izjašnjavali kao muslimani u etničkom smislu, ali oni nisu bili religiozni. To su bili „nemuslimanski muslimani“. Onda je 90-ih došlo do rata i tada je iz političkih razloga uveden pojam Bošnjaci.

Koji su to bili politički razlozi da se baš na ovaj dan promijeni ime jednoj etničkoj grupi?

Političari i intelektualci su na Prvom bošnjačkom saboru zapravo razgovarali o tome da li prihvatiti mirovni sporazum Owen-Stoltenberg, koji je predviđao podjelu BiH na tri dijela. Diskutovalo se o jednoj bošnjačkoj državi. U tom smislu, bilo je veoma važno da se promijeni ime iz „Muslimani“ u „Bošnjaci“, jer je u pitanju bio opstanak države. Pored toga bilo je važno da se ime nacionalne grupe poveže sa imenom države. Izetbegović i SDA 1990. su bili protiv pojma Bošnjaci. Međutim, tri godine poslije na Saboru su ipak pristali.

Danas se može reći da je Bošnjački etnički identitet jači nego ikad prije. Nacija se ustalila i učvrstila i na popisu stanovništva 2013. većina se tako i izjasnila i više ne igra ulogu da li su oni muslimani ili ne.

Prvo poglavlje Vaše knjige je poglavlje o Bošnjacima. Zašto ste knjigu, čiji je podnaslov „Zaboravljene manjine na Balkanu“ započeli baš sa Bošnjacima, koji niti su manjina, niti zaboravljeni?

Tako je. Bošnjaci su danas jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovina. Zašto sam to tako uradio, objasnio sam i u predgovoru svoje knjige. Na primjer u Makedoniji se danas pripadnici stare nacije Torbeša izjašnjavaju kao Bošnjaci, iako nemaju ništa sa BiH. Oni su se u Jugoslaviji izjašnjavali kao „Muslimani". U Crnoj Gori žive slavenski muslimani, koji se i dalje u etničkom smislu definiraju kao "Muslimani", jer je to ostalo još iz Jugoslavije. Iako tog pojma u etničkom smislu više i nema. U Sandžaku se skoro svi muslimani izjašnjavaju kao Bošnjaci. To je nevjerovatno. Upravo zbog toga me zanimalo ko su Bošnjaci i kako to da ih ima i izvan BiH. Poglavlje u vezi Bošnjaka je praktično osnov za ispitivanje drugih manjih nacija na Balkanu.

Nedavno smo objavili prevod recenzije Vaše knjige, koja je originalno objavljena u Frankfurter Allgemeine Zeitung. Kada smo članak postavili na  društvene mreže, dobili smo mnogobrojne komentare i reakcije. Naslov "Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci"mnogi su shvatili između ostalog i kao uvredu. Da li su ljudi u BiH preosjetljivi kada je u pitanju njihov etnički identitet?

Iskreno, ja to uopšte ne razumijem. Ja sam u vrijeme Prvog bošnjačkog sabora bio u Sarajevu i sjećam se kako narod u to vrijeme uopšte nije bio pripremljen za ovu promjenu i bili su veoma iznenađeni. Pojam Bošnjak je za njih zvučao zastarjelo i čudno. Trebalo je vremena da se naviknu na to. Ali sada je to uvriježeno ime za nacionalni identitet. Ne znam zašto je to mogla da bude uvreda za bilo koga, jer je to bilo tako. Oni su samo promijenili ime naciji.

Danas je u BiH sasvim prihvaćeno izjasniti se kao Bošnjak. Čak je i poželjno, jer ste na taj način dio tri etničke grupe i oficijelno možete biti dio politike i države. Ako niste dio tri etničke grupe, onda vam neće biti lako. Između ostalog, Vi u Vašoj knjizi pišete: „Na stanovnike države se prije svega gleda kao na Srbe, Bošnjake i Hrvate, a tek onda – ako uopšte – kao na građane. Etničke podjele su institucionalizirane“. Šta mislite kada će se to promijeniti?

Iskreno, mislim da se to neće uskoro promijeniti. Prije nekoliko dana sam bio u BiH i radio sam na projektu vezanom za dvije škole pod jednim krovom. Čini se da su etničke fiksacije jače nego što su ikad bile.

Zašto mislite da je tako?

Ne znam zašto. Etno-nacionalne političke stranke su svuda zavladale. I one od toga profitiraju. Stekao sam utisak da je situacija u zemlji sve gora. Puno se pažnje posvećuje nebitnim problemima. U Republici Srpskoj se beskrajno diskutuje o imenu jezika – da li je u pitanju bosanski jezik ili jezik bošnjačkog naroda. Iako su sva tri jezika - i bosanski i hrvatski i srpski, manje ili više, isti. Nije problem kako nazvati jezik, problem je što svi odlaze iz Bosne i Hercegovine. Mladi se iseljavaju čim vide priliku za to, ali to očigledno nikoga nije briga. Bitnije da se politizira ime jezika i da se u fokus stavljaju etničke podjele.

Da li to političarima odgovara?

Apsolutno. Sve vladajuće stranke igraju na kartu etničkih podjela. Stavljaju akcenat na to da bi izbjegli rješavanje pravih problema. Ekonomska situacija je loša i najlakše je baviti se i koncentrirati se na tzv. probleme kao što je naziv jezika. Slabo da ima ijedna stranka koja je građanska, odnosno nadetnička. Sve stranke se obraćaju jednoj određenoj etničkoj grupi. Tako uvijek imaju glasače. Samim tim nema građanske svijesti. Veliki je problem i u školskom sistemu. Vidio sam školske udžbenike hrvatskog i srpskog programa. Tamo ne stoji ništa o Bosni. To je isto kao da žive u Hrvatskoj ili Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. Žalosno je što se nikada nije razvio bosanski građanski identitet u BiH. 

Može li se on ipak nekada razviti? Mislite li da takva promjena može doći od samih građana?

Nažalost, ne. U Jajcu su učenici protestovali protiv podjele u školama i uspjeli su u tome. Međutim, to su samo male pojedinačne akcije i one ne mijenjaju puno. U BiH nažalost nema tradicije otpora. Teško je. Promjena neće doći od političara, jer se oni brinu oko drugih stvari, a niti od građana, jer se mnogi od njih bore za preživljavanje i posao, i odlaze iz zemlje. To je tužno. Posljednja posjeta BiH me posebno dirnula kada sam vidio u kakvom su stanju škole u malim mjestima kao što je Konjević polje. Tužno je što se raspravlja o jeziku i njegovom imenu, a u isto vrijeme svi odlaze iz zemlje. To je pravi problem, a ne jezik.

I za kraj, kako vidite budućnost BiH?

Ne znam. U BiH je hitno potrebna građanska svijest. Trenutno je u državi sve etnički podijeljeno i definirano. To se mora prevazići. Da li će se u tome uspjeti, ne znam. Iskreno se nadam da hoće. To zavisi od toga hoće li Srbi i Hrvati gledati na BiH kao na svoju državu. To sada nije slučaj. Negdje ima Hrvata, npr. oko Travnika, koji ipak BiH posmatraju kao svoju državu, ali toga i dalje nema dovoljno.

*Cyrill Stieger rođen je 1950. godine u Oberrietu u Švajcarskoj. Studirao je Slavistiku i Istočnoevropsku istoriju u Cirihu i Zagrebu. Nakon toga je radio u švajcarskoj ambasadi u Moskvi. U vremenu od 1986. do 2015. bio je urednik za inostranstvo i dopisnik lista Neue Zürcher Zeitung. Živi i radi u Cirihu.