“Bosna i Hercegovina predstavljena Beču kao bajka”

„Robert Michel je bio oficir veze u vojsci Austrougarske monarhije i osim što je pisao depeše i izvještaje sa frontova i iz raznih dijelova monarhije, pisao je i literarna djela, uglavnom priče i novele. One su najčešće bile inspirisane Bosnom i Hercegovinom, zemlje koja ga je fascinirala svojom egzotikom. Tokom vojne karijere Michel je obišao dobar dio Carstva, volio je sve te krajeve i bio je veliki zagovornik austrougarske multikulturalnosti“, priča Elisabeth Grossegger, profesorica sa Austrijske akademije znanosti, koja je Michela i njegovo djelo proučavala pišući o austrijskom pozorištu u 19. vijeku.

Michel je u to doba bio jedan od tri pomoćnika generalnog direktora tadašnjeg carskog pozorišta, i slovio je kao čovjek koji dobro poznaje udaljenije krajeve Monarhije, posebno Galiciju i Bosnu i Hercegovinu. Sarađivati sa nekim ko poznaje i te krajeve, za tadašnjeg direktora bečkog Hofburga, Leopolda von Andrijana, bilo je važno, jer je fokus njegovog rada bila austrijska pozorišna scena, koju je želio bolje etablirati. Pod tim su se podrazumijevale kako dramatizacije austrijskih autora, tako i djela autora iz drugih dijelova Monarhije, odnosno drame koje su se bavile tim zemljama. „Takav pristup Michelu je, naravno, bio zanimljiv, jer je i on djelovao prvenstveno integrativno, i jer je svojim djelima centru Carstva želio predstaviti njegove udaljenije krajeve, a najprije Bosnu i Hercegovinu“, objašnjava Grossegger.

Bogat opus o BiH

Michelov opus o Bosni i Hercegovini je prilično obiman. Ovaj pisac i oficir je na temu BiH napisao nekoliko zbirki novela, nekoliko romana i drama, te izdao nekoliko monografija. Najpoznatiji su romani „Kuće uz džamiju“ i „Vila“, novele „Pod zarom“ i „Osmanbegović“, monografija o Mostaru „Polumjesec nad Neretvom“, te drame „Mejrema“ i „Crni i bijeli beg“. Michel je ova djela publicirao u razdoblju od 1898. godine do 1949.

Predstava iz bajke

Drama „Crni i bijeli beg“, koju je Michel zapravo napisao kao roman, 1917. godine je adaptirana za pozorište. Ova dramatizacija je premijeru doživjela ipak tek 1930. godine, na bečkom Akademieteatru.

Elisabeth Grossegger objašnjava kako se ova drama bečkoj publici činila kao putovanje u neke daleke, egzotične i nestvarne krajeve. „Bilo je to jedno dosta elegično, pjesničko djelo, i govorilo je o tome kako jedna mlada djevojka čuje glas jednog od dva brata, jednog od dva bega, i kako se u njega zaljubi. Istovremeno se ta djevojka dopada i drugom bratu, koji je već oženjen, ali koji bi je rado uzeo kao drugu ženu ili kao služavku, zbog čega onda, naravno, dolazi do konflikta. Drama je u Beču primljena dosta dobro, čak sa oduševljenjem, ali se publici nije dopalo to što je tempo radnje bio dosta spor. Publika je bila naviknuta na brže operete, a na bini je posmatrala jedno usporeno i jako poetično djelo. Istina sa prekrasnom scenom, ali za njihove pojmove dosta usporeno. Mnogi kritičari su dramu vidjeli kao putovanje u neko drugo doba, kao bajku u kojoj je moguće imati nekoliko žena, kao nešto nestvarno – iako su istovremeno bili svjesni činjenice, da je to zapravo bosanskohercegovačka stvarnost“, objašnjava Grossegger.

Dobrovoljno na fronti

Većinu svoje vojne karijere, Robert Michel je proveo sa bosanskohercegovačkim regimentama, i to u dva navrata, od 1895. do 1900. i od 1907. do 1909. Jedan od razloga što se dobrovoljno odlučivao za službu sa vojnicima iz BiH, bio je i taj što je želio biti direktno na frontu. Tada je, dodaje Grossegger, vladala velika ratna euforija, i bilo je sasvim normalno dobrovoljno se prijaviti za prvu liniju fronta. Drugi razlog je bilo vjerovatno to da je Michel Bosnu i Bosance otkrio kao literarnu temu, i da ju je želio što bolje proučiti. Tako Michel u to vrijeme djeluje i dokumentaristički, i sakuplja i prepisuje pisma bosanskohercegovačkih vojnika, koji se javljaju rodbini i prijateljima u BiH. Jedno od tih pisama našlo se i u publikaciji „Kajzerovi Bošnjaci“, monografiji o Bosancima i Hercegovcima u austrougarskoj vojsci. A evo šta iz Beča u Mostar piše regrut Izet Mustajbegović: „Dragi Halile, pitaš me u svome pismu za novosti, e pa mogu ti reći da mi je u Beču mnogo toga, ako ne i sve, potpuno novo. Beč je u svakom slučaju potpuno drugačiji od Mostara. Kuće su jako visoke. I u Mostaru ima visokih kuća, ali izaberi najveću od njih i unda je uduplaj, i dobićeš predstavu o prosječnim kućama u Beču. U nekim od kuća ljudi žive na po šest ili osam spratova jedni iznad drugih, zbog toga je i na ulicama mnogo više ljudi nego u Mostaru.“

Beč je potpuno drugačiji od Mostara

Regrut Mustajbegović u pismu dalje piše o vojničkom životu i predstojećem prebačaju njegove jedinice za Italiju, ali i o bečkom Prateru, tramvajima i pozorištu. „Juče smo prvi put imali slobodno i bili smo u gradu. Ja sam išao sa Aliduvnjakom, koji je takođe u našem pješadijskom odredu i koji već poznaje Beč. Prvo smo šetali šarenim ulicama, po kojima su se vozili i mali vagoni, koje je vukla jedna mala lokomotiva. Da si ovdje, i tebe bi to sigurno začudilo. Jer sve to pokreće jedna čudna snaga koje se zove elektricitet. Naš zapovjednik nam je jednom prilikom objasnio kako ta snaga funkcioniše, ali ga niko nije shvatio. Najčudnije od svega je što ovdje to koriste i za fenjere na ulicama. Svjetlo tih fenjera je toliko jako i vrelo, da fitilj mora biti od žice! Nakon šetnje i nakon Pratera smo išli u pozorište. Zamisli kuću koja je veća i od Karađozbegove džamije i u kojoj se nalazi mnogo stolica. Tu ljudi sjede u nekoliko redova jedni iza drugih i ispred njih se odjednom spusti jedna ogromna kapija i tamo naprijed se odjednom ukaže jedan svijet iz bajke. Tamo se onda pleše i pjeva i na kraju se pojavi na desetine djevojaka, kojima se vide noge i koje se ponašaju slobodno kao seljanke na polju. Onda djevojke nestanu i kada se ponovo pojave, svi u sali potpuno podivljaju“, stoji u pismu regruta Izeta Mustabegovića, kojeg šalje u Bosnu, prijatelju Halilu.

Pisac kojeg tek treba otkriti

Ova dokumentacija može se pronaći u arhivu austrijske izdavačke kuće „Militaria“ u Beču, Michelove drame i romani mogu se podići u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, a filmovi koje je snimao o Bosni i Hercegovini u bečkom Filmskom arhivu. U godini u kojoj se obilježava stotinu godina od Prvog svjetskog rata i atentata u Sarajevu, Robert Michel je u nekoliko navrata spomenut kao autor koji nije dobio pažnju koju zaslužuje i čija djela šira publika tek treba da otkrije.