Božić, korona i gubitak fizičke bliskosti
26. decembar 2020
Kada oko 2,3 milijarde hrišćana širom svijeta slavi Božić, oni se prisjećaju rođenja jednog čovjeka. Apstraktan, nedokučiv (možda sa zato toliko često predstavlja kao starija, sijeda osoba) Bog prije više od 2000 godina je kao dijete došao na svijet – ili kako je poetično rečeno u Jovanovom jevanđelju: "I riječ postade tijelo i nastani se među nama.” Dakle jedno posebno rođenje. Mjesto događaja – štala, bila je sve samo ne prikladna za Boga, ali to je dio logike priče koja se brzo pamti.
I božićni praznici 2020. su posebni i za mnoge neprikladni. Ne samo zato štozbog korona pandemije ne možemo da budemo sa onima koje volimo ili što zbog lokdauna nismo mogli da kupimo poklone. Praznik slavimo dok uz aktuelno iskustvo, koje je suprotno ovaploćenju koje Jovan opisuje u Novom testamentu. To je duboko, uznemirujuće iskustvo udaljavanja od tjelesnog ili gubitka kontrole, koje samo djelimično može da se opiše riječima "socijalna distanca”.
Usamljen čovjek pred kompjuterom
Sa jedne strane imamo gubitak „društvenog tijela". Ako pogledamo neki video snimak iz vremena prije korone na kojem su ljudi jedni pored drugih ili se grle, intuitivno reagujemo šokirano. „Šta oni rade to? Pa to ne ide!" Da bi se onda samo trenutak kasnije sjetili da je ove godine izgubljeno nešto što smo godinama doživljavali kao normalno i u čemu smo uživali.
Zajednička tjelesna iskustva
Zajednička tjelesna iskustva kao što su odlazak na stadion ili koncert, barem za sada su moguća samo kroz sjećanja – bliskost sa drugim ljudima trenutno važi za potencijalnu prijetnju i na to se, potpuno opravdano, gleda sa rezervom.
Svakodnevni odlasci na posao zamijenila je usamljenost rada od kuće. Bez obzira da li je riječ o sastanku ili kratkom ćaskanju na hodniku, suživot sa drugima se izgubio u virtuelnom prostoru video konferencija. Kod njih je međutim u prvom planu efikasnost, a ne zajedništvo. I pritom se gubi mnogo od kumunikacije, jer nema ništa od gestikulacije i mimike, ako se glave koleginica i kolega jedva vide u malim prozorčićima.
Digitalno umrežavanje je posao iz kancelarije prebacilo za kuhinjski sto – ili bilo gdje drugdje gdje imamo laptop-računar i WLAN. Rad nije više vezan za određeno mjesto i tako za mnoge – prije svega za samce – postaje vanvremenski, bez početka i kraja. Nov, izolovan poslovni svijet tako kao posljedicu ima udaljavanje od fizičkog kontakta. To što osjećamo više nije bliskost sa koleginicima i kolegama, već su prije bolovi u leđima.
Napaćeno tijelo na odjeljenju intenzivne njege
I nakon posla je razmjena samo virtuelna. Umjesto video konferencija, na red onda dolaze Fejsbuk, Instagram, Votsap i drugi. Nekako se uklapa u sliku da su najpopularnije aplikacije za komunikaciju okupljene pod jednim korporativnim krovom. Emocionalne reakcije se banalizuju, poput podignutog palca ili srca, ili se lome u nekontrolisanim objavama mržnje. Tokom pandemije, socijalni prostor se znatno promijenio: gdje su nestali ljudi koji su pjevali sa terasa i aplaudirali krajnje opterećenom bolničkom osoblju.
A tu je i telo koje ispašta zbog pandemije. Slika osobe bez svijesti koja leži na odjeljenju intenzivne njege sa cjevčicom u plućima, boreći se da preživi, odavno je postala svojevrsna ikona. I postoji bespomoćno tijelo koje ne može da izbjegne viruse jer se nalazi u siromašnim četvrtima, masovnom smještaju i izbjegličkim kampovima. Ili ono koje umire u samoći.
Bez obzira da li smo hrišćanski vjernici ili ne: božićna priča nam upravo tokom pandemije jasno stavlja do znanja da smo tjelesna bića kojima su od rođenja pa nadalje potrebni pažnja i naklonost. Ili kako se filozofkinja Džutit Batler izrazila: „Život nadmašuje osobu, pojedinca, u oblicima međusobne zavisnosti, što bismo svi morali da prihvatimo, iako ta situacija u ovom trenutku može da djeluje prijeteće.