Berlin devedesetih: Igralište i pustara

Prošlo je 35 godina od pada Berlinskog zida. To je bio istorijski trenutak koji je transformisao grad, kako geopolitički tako i kulturno. Decenija koja je uslijedila imala je presudni uticaj na način na koji je svijet percipirao Berlin.

I upravo je to tema izložbe fotografija u galeriji C/O u Berlinu, koja je tempirana da se poklopi s obilježavanjem ove 35. godišnjice.

Pod nazivom „Dream On – Berlin  devedesete”, izložba predstavlja izbor radova članova fotografske agencije Ostkreuz, osnovane 1990. godine i modelirane po uzoru na legendarnu Magnum agenciju.

Fotografije na izložbi obuhvataju period od 9. novembra 1989. do 2002. i prikazuju aspekte od euforije te sudbonosne noći, do sumnje u promjene koje su uslijedile. Od sukoba između policije i skvotera koji su zauzimali prazne stanove sa nejasnim vlasništvom, do scena iz rađanja tehno scene. Od političara i poslovnih ljudi koji procjenjuju nove investicione prilike u gradu, do portreta radnika koji su izgradili objekte koje su oni naručili.

Ova decenija oblikovala je popularnu mitologiju o Berlinu kao mjestu kreativnosti, eksperimentisanja i inovacija. Grad je postao globalni centar za tehno i beskonačne žurke. Ali, to je takođe bilo vrijeme masovnih promjena, jer je čitava jedna zemlja i njen politički sistem integrisan u drugi.

Životi ljudi su preokrenuti. I dok su neki u praznim prostorima koje je ostavio taj prevrat vidjeli priliku za samoizražavanje i ponovno pronalaženje, drugi su ih vidjeli kao investicione šanse.

Čiji je ovo grad?

Ono što je uslijedilo jeste stalna borba oko toga ko ima pravo da određuje šta grad jeste. Trenutno, Berlin je drugi najskuplji grad u Njemačkoj.

Neki posmatrači kažu da je postao žrtva sopstvenog imidža, jer investitori profitiraju na boemskom duhu, neizbježno uništavajući faktore koji su taj duh prvobitno stvorili. Iako su te tenzije danas očigledne, one su počele da se javljaju odmah nakon pada Berlinskog zida, kao što to ilustruje ova izložba.

Perspektive različitih generacija

Izložbu su zajednički kreirali Boaz Levin, kustos C/O galerije, rođen u Izraelu 1989. godine, i Anete Haušild, fotografkinja i članica Ostkreuza, koja se u Berlin preselila iz tadašnje Zapadne Njemačke.

Ta razlika u iskustvima sa gradom bila je ključna tokom procesa odabira, kaže Haušild.

„Tema devedesetih je veoma popularna kod vrlo mladih ljudi, generacije koja je tada tek rođena, i moramo prikazati to vrijeme na način koji je razumljiv. Boaz je reagovao sasvim drugačije na fotografije nego ja", rekla je Haušild za DW.

Jedan od vrhunaca njihovog izbora, dodaje, jesu fotografije ranih okupljanja hakera, sa sada zastarjelom kompjuterskom opremom, koja mnogim mladim ljudima danas djeluje fascinantno.

Pored tehnologije iz devedesetih, era tehno muzike takođe zanima mlađe generacije. Haušild se brzo afirmisala kao hroničarka te scene, fotografišući za lokalne časopise.

Njena fotografija rejvera na drugoj ikada održanoj Paradi ponosa 1990. godine – jedna je od dvije ključne slike korištene u promociji izložbe.

Iza igrača je zgrada u Zapadnom Berlinu pokrivena skelama, podsjećajući na to da je proces ponovnog pronalaženja poslije pada zida bio prisutan u oba dijela nekada podijeljenog grada.

Oživljavanje napuštenog

Ipak, tačno je da se većina transformacije odvijala u bivšem Istočnom dijelu. Među najpoznatijim projektima koji su proizašli iz vakuuma nastalog padom socijalizma bio je Kunsthaus Tacheles – prazna, oronula bivša robna kuća koju su zauzeli umjetnici i ispunili studijima i izložbenim prostorima, bioskopom i barom, koji je takođe bio domaćin muzičkih nastupa uživo.

Kako Haušild opisuje, Tacheles je bio „uzorni primjer „skvota“ iz kojeg je emanirala kultura u svim mogućim pravcima, i iznad svega, kultura kojoj novac nije bio potreban. Novac je skoro bio pomalo prezren. Ako je neko uspijevao komercijalno ili skupo prodavao svoj rad, više se nije smatralo da je baš dobar".

To je u oštrom kontrastu sa sadašnjim stanjem te lokacije, gdje su komercijalni interesi prevladali. Razvijena je u blok sa poslovnim prostorom, luksuznim stanovima, lancima prodavnica i – što djeluje skoro podrugljivo u svjetlu nedavne istorije te lokacije – ispostavom privatnog švedskog fotografskog centra Fotografiska.

Skeptičan pogled

Cilj izložbe nije samo nostalgično prisjećanje na devedesete. Haušild kaže da su ona i Levin željeli da „dekonstruišu mit o Berlinu, koji je na neki način previše jednostavan”.

Ona ističe da ta „slika o gradu za zabave, kakav je možda nekad bio, sa svim otvorenim prostorima, možda pomaže u turizmu i marketingu, ali ono što se u međuvremenu dogodilo jeste da grad jednostavno više nije dostupan svima“.

Kako bi ilustrovala tu napetost, ona ukazuje na dvije fotografije koje je 1994. snimio Harald Hausvald, postavljene jedna nasuprot drugoj u posljednjoj galeriji izložbe.

Na jednoj, muškarci u odijelima stoje okrenuti ka istoku, na platformi sa koje gledaju prema gradilištu na Potsdamer Plac, dok horizontom dominiraju građevinski kranovi.

Nasuprot njima, grupa tinejdžera stoji ispred kontejnera na gradilištu i građevinskih kranova, takođe na Potsdamer Placu, gledajući ka kameri i okrenuti ka zapadu, sa skeptičnim, opreznim izrazima lica.

Ta opreznost, sugeriše izložba, bila je opravdana.

*ovaj tekst najprije je objavljen na engleskom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu