Bavarska "jezička" policija

#YallaCSU - naziv je hashtag-a, koji je u protekla dva dana cijelu twitter-zajednicu a s njom i cijelu mrežu naveo na smijeh. Ismijavanjem i oštrom kritikom su kako štampa tako i političari lijeve orjentacije zasuli bavarske demohrišćane, okupljene u stranci CSU. Čak se i New York Times bavio ovom temom. Sada se svi mogu osjećati kao pobjednici: Uprava CSU-a je revidirala svoju vodeću smjernicu za Kongres narednog vikenda! Migranti, koji se žele trajno nastaniti u Njemačkoj sada samo trebaju biti "motivirani" ali ne i "neizostavno" govoriti njemački u krugu porodice. Pri tome, oni su iz smjernica izbrisali formulaciju da se njemački mora govoriti u javnom prostoru i u krugu porodice i zamijenili je pojmom "u svakodnevnom životu".

I pored toga što CSU ima običaj da nerijetko suoči ostatak Njemačke sa čudnim idejama od kojih zastaje dah - prijedlog teksta je bio do te mjere apsurdan da nijedan ozbiljan političar u CSU nije mogao povjerovati u njegovu svrsishodnost i mogućnost primjene. Tim prije što je on u potpunoj suprotnosti sa osnovim programskim načelima CSU-a: Nijedna druga partija ne ukazuje tako glasno i jasno na pravo familija na samoodređenje. CSU čak traži doplatak za roditelje, koji svoju dvogodišnju ili trogodišnju djecu ne žele da daju u jaslice ili na čuvanje u neku javnu ustanovu. Jer roditelji zaboga najbolje znaju šta je dobro za njihovu djecu. I zato što se nikoga ne tiče, kako se odvija familijarni život iza zatvorenih vrata, pod uslovom da se ne čine nikakva kaznena djela.

Kako kontrolisati familije da li govore njemački?

Kako je CSU željela kontrolisati primjenu njemačkog jezika u migrantskim familijama, nakon svega na žalost nećemo moći saznati. Pitanje uvođenja tzv. "jezičke policije" bilo je jedno od bezazlenijih. Tek mnogobrojne poredbe sa "čuvarima blokova" (Blockwart) u nacističkom režimu ili sveobuhvatnim sistemom špijuniranja u DDR-u, pokrenule su CSU-veličine na promjenu kursa - jer takve poredbe bole zaboga njemačke demokrate!

Pri tome CSU nije željela ništa drugo do slijediti osnovnu ideju preminulog velikana i šefa ove stranke Franza-Josefa Straußa: "Desno od CSU-a je samo zid", utvrdio je on svojevremeno. Time je želio da kaže da još više udesno od CSU-a ne može ići nijedna demokratska partija. To što CSU radi je "lov u mutnim, desnim vodama", kažu sa omalovažavanjem političari lijevog političkog spektra. CSU je međutim samo željela izbjeći sudbinu SPD-a: od kako je pritisnuta s jedne strane zelenima, s druge strankom Lijevih, ova politička partija više nije u stanju da ni u jednoj saveznoj zemlji oformi većinu.

Strah od euroskeptika

Lako je zaključiti koga se CSU boji. S jedne strane "Alternative za Njemačku", koja oštro kritikuje euro i stanje u EU. A tu je i pokret sa apsurdnim nazivom Hogesa, Pegida i Dügida, koji demonstrativno maršira kroz njemačke gradove. Oni se, kako kažu, bore protiv selefija ili navodne islamizacije Njemačke i Evrope - što bi tako shvaćeno bilo i u redu. Ali samo kada se u mnogim slučajevima iza toga ne bi krila slijepa mržnja prema strancima.

CSU sa tananim osjećajem za ono što pokreće ljude, pokušava da protestima u njemačkim gradovima oduzme oštricu, na taj način što traži hitnu asimilaciju svih migranata. A onda, kao što to često biva, joj uspije da napravi pogodak iznad cilja u prvom zamahu. Pri tome CSU se ne mora sama osjećati odgovornom za ovu temu. Samozvani protivnici islamizacije nisu samo birači CSU. Oni, kao i euroskeptična Alternativa za Njemačku imaju pobornike u svim političkim taborima. Čak i ako Sigmar Gabriel i Gregor Gysi to osporavaju: i u biračkom tijelu SPD-a i partije Lijevih sedimentirao se jedan broj onih koji su neprijateljski raspoloženi prema strancima. To su više puta potkrijepila istraživanja javnog mnijenja. U međuvremenu oni sebe za ova pitanja proglašavaju nenadležnim i ograničavaju se na podsmijevanje CSU-u. Neka im bude. Ali politička borba protiv netolerancije je zadatak cjelokupnog političkog spektra.