Balkanskom ulicom u Beču

„U mome djetinjstvu ovo pecivo uvijek smo zvali ‚Bosniak‘", kaže jedan stariji kupac u bečkoj pekari Felzl u Sedmom bečkom gradskom okrugu. U ponudi ove pekare nalaze se i raževe kifle s kimom: pecivo koje се još od Prvog svjetskog rata u Austriji nazivа po Bošnjacima, bh. trupama koje su u Austrougarskoj vojsci uživale veliki ugled. No, ne podsjeća Bečlije samo ‚Bosniak‘ ili ‚Bosniakerl‘ na Balkan. Nema osobe iz bivše Jugoslavije koja posjeti glavni austrijski grad, a da nije začuđena velikim brojem ljudi porijeklom s balkanskih prostora koji žive u glavnome gradu Austrije. Radne migracije od sredine 1960-tih godina, posljednji rat te želja za boljim životom doveli su mnoge ljude iz BiH, Srbije i Hrvatske u Beč. Preko 90.000 migranata iz Srbije, skoro 70.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine te oko 35.000 osoba koje su rođene ili imaju hrvatski pasoš danas živi ovdje. S obzirom da mnogi migranti iz bivše Jugoslavije već nekoliko generacija žive u Austriji ili su postali austrijski državljani, broj osoba porijeklom iz bivše Jugoslavije mnogo je veći. Tako se procjenjuje da oko 300.000 osoba u cijeloj Austriji ima srpsko porijeklo, oko 200.000 vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, a oko 100.000 njih iz Hrvatske.

Jedan od njih je i Edin Islamović, tvorac novog i uspješnog bečkog brenda Pitawerk – mješavine moderne pekare i bistroa specijaliziranog za prodaju i služenje bosanske pite koji je već ušao u listu od pet najboljih fast food mjesta u gradu. Rođeni Modričanin došao je 1992. kao izbjeglica u Beč, a danas je vlasnik nekoliko telekomunikacijskih prodavnica, a od januara prošle godine zajedno s partnerom Nadanom Hadžibeganovićem i suvlasnik ovog gastronomskog koncepta koji je za godinu dana privukao pažnju ne samo balkanske zajednice: čak 40% mušterija u Pitawerku nemaju balkansko porijeklo. Islamović za sebe kaže da „živi austrijski san" i da se u ovaj grad integrirao „ni previše ni premalo, već tamam“. Upitan da nam pojasni ovo „tamam“, ovaj uspješni poduzetnik kaže: „Prihvatio sam od Austrijanaca radni mentalitet, ali sam zadržao ljubav prema bosanskoj kulturi i običajima“. Ovu ljubav prema bh. kulturnom nasljeđu Islamović ovih dana s dvojicom sunarodnjaka pretvara u konkretan projekat: Bosanskohercegovačku kulturnu platformu čiji cilj je promovirati bh. kulturu u austrijskoj prijestolnici.

A za nju Islamović ima samo riječi hvale: „Beč volim jer je raznolik, a ljudi iz Bosne i Hercegovine i Balkana tome mnogo doprinose. Lično sam sretan što sam u ratu – svojoj najvećoj nesreći u životu – dospio u ovaj grad", kaže nam Islamović koji je možda jedan od najboljih primjera onoga u čemu je balkanska zajednica u Beču danas posebno uspješna: malome i srednjem poduzetništvu. S ovim se slaže i bečki novinar i zaljubljenik u Balkan Christoph Baumgarten: „Migranti iz bivše Jugoslavije preuzeli su nasljeđe klasične bečke radničke klase“, kaže nam te ističe da je balkanski identitet u Beču postao vidljiviji u zadnjih 20-tak godina: „Ljudi se više ne stide reći svoje porijeklo, a znaju biti prema njemu i ironični.“

Pogled u historiju

No, prisutnost ljudi s Balkana u Beču mnogo je starija od prvih gastarbajtera iz šezdesetih godina prošloga stoljeća ili izbjeglica iz ratova u 1990-tim. U Austriji je svima poznata izreka koja se vezuje za kancelara Metternicha koji je početkom 19. stoljeća navodno izjavio da Balkan počinje u Beču. No, i pored angedota prisutnost Južnih Slavena u topografiji Beča vezana je i do dan danas za određene kvartove. Tako su već od 17. stoljeća tri lokacije u Beču u narodnome jeziku nosile naziv „Krowotendörfel" (hrvatsko selo), jedna od njih nalazila se na području današnjeg Spittelberga – bečkoga umjetničkog kvarta u Sedmom gradskom okrugu koje je danas omiljeno među turistima. Krajem 18. stoljeća u Beč dolaze i srpski trgovci, kasnije i intelektualci i pjesnici, a već od 1860. ovdje postoji srpsko-pravoslavna crkvena općina. Okupacijom Bosne i Hercegovine krajem 1878. u Beč dolaze i prvi Bosanci: obično vojnici, studenti ili trgovci sitnom robom.

‚Bosna‘ osvaja Beč

Na trgu ispred Bečke državne opere nalazi se Bitzinger, jedan od najluksuznijih štandova s kobasicama u gradu. Velikim slovima iznad šanka stoji natpis ‚Bosna‘: „Pa valjda je to iz Bosne", odgovara simpatični prodavač na moje pitanje otkuda jednoj od najpopularnijih kobasica u sosu od luka, senfa i karija sličnoj hot dogu ovakvo ime. No, naziv počesto može i prevariti: i pored nekoliko teorija o porijeklu ove kobasice, čini se da je najvjerodostojnija sljedeća: izmislio ju je neki bugarski prodavač kobasica u Salzburgu te joj nadjenuo ime „Nadanitza". Kako je ovaj naziv Austrijancima bio težak za izgovoriti, prozvali su je jednostavno „Bosna". Danas se ova kobasica na bečkim štandovima može naći u desetak različitih varijanti.

Između segregacije i prihvatanja

Ako biste danas upitali prosječnoga Bečliju šta ga u ovome gradu najviše asocira na Balkan, kao iz topa bi odgovorio: „Ottakringer Straße!". Ovu podugačku ulicu koja dijeli 16. od 17. bečkog gradskog okruga u svakodnevnom govoru nazivaju još „Balkanstraße" ili „Balkanmeile". Brojni kafići, disko-klubovi, restorani s balkanskom muzikom i jelima redaju se ovdje jedan za drugima.  Od nje se nekada zaziralo – u mračnim 1990-tim stanje je znalo biti i napeto. Svako je znao i zalazio isključivo u „svoje“ lokale. Danas je, ipak, stanje drugačije: Ottakringer Straße postala je neotuđivi dio jedne bečke supkulture. „Ova ulica možda nije najpozitivnije mjesto u gradu, ali je svakako jedno od najutentičnijih“, kaže nam Christoph Baumgarten koji inače vodi i blog balkanstories.net.

„Ona je dio jednog paralelnog svijeta, ali opet i rezultat segregacije etničke segregacije u austrijskome društvu: Austrijanci se i dalje slabo mogu vidjeti kako sjede u lokalima u ovoj ulici. Oni najčešće ovamo dođu da bi izvidili kako to migranti žive, a onda se vrate u svoje kvartove". Tako ova bečka ulica postaje simbol integracije balkanske zajednice: dok je Austrijanci u međuvremenu gledaju s manje prezira i zaziranja, još uvijek se ne usuđuju da postanu njen dio. Tako je i bečkim Balkancima: danas ih austrijsko društvo uglavnom tapše po ramenu i proglašava uzorno integriranima, ali je put do njihove potpune emancipacije u austrijskome društvu još uvijek dug.