Bajram u prijedorskim selima

Nakon što je klanjao Bajram namaz u rodnom Čarakovu, Sead Sušić zaputio se ka svom novom domu u Klagenfurt. Tamo ga čekaju supruga i djeca. Zbog obaveza nisu mogli doći u Bosnu.

„Žao mi je što neću praznike provesti ovdje, ali važno je da sam ispostio cijeli Ramazan i da sam ovdje dočekao Bajram. A do ručka ću stići u Austriju kod svojih“, kaže Sead.

„Moramo izgraditi kuće“

Ispred te iste džamije, Sead je samo stotinu metara od svoje kuće, preživio strijeljanje 1992. godine. „Moj otac, stric i još nekoliko komšija su ubijeni. Ja sam imao tu sreću da preživim. Poredali su nas uz ovaj zid ovdje. Ranjen sam, ali bez većih posljedica“, objašnjava Sead.

To mu nije oduzelo ljubav prema selu u kojem je rođen. „Prvi sam poslije rata počeo praviti kuću. Sve je bilo porušeno, ali evo, nikla je nova, još bolja“, kaže on.

Za vrijeme praznika i godišnjih odmora, sela na lijevoj obali Sane dišu punim plućima. Nove kuće, uredna dvorišta, cvijeće na balkonima znak su da ovdje ima života. Ali na žalost, samo tokom ljeta. Džemat Čarakovo je najveći u ovom kraju. Oko sedam stotina stanovnik trenutno živi u selu, koje je prije rata brojalo i do tri i po hiljade stanovnika, objašnjava predsjednik Džematskog odbora Šukrija Musić.„Presrećan sam danas. Jako mnogo vjernika je bilo jutros u džamiji, to me raduje“, ističe Musić.

„Ne miješam se u Božije“

20. jula ukopano je pedeset stanovnika Čarakova, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice Tomašica. „U deset dana imamo i veliku žalost i veliku radost. To je život nas povratnika s ovih prostora. Ali se ne žalimo“, kaže Musić. Zajedno s porodicom vratio se iz Njemačke u Čarakovo 2000. godine. Mještan,i koji su se raselili širom svijeta, pomažu stanovništvu, kako napominje Musić, ulažu koliko mogu i svi su im zahvalni.

Mjesni imam Huso Jašarevič, dolazi iz Travnika. Već je četvrta godina kako Bajram dočekuje sa svojim vjernicima u Čarakovu. „Mnogo je razloga da budemi zahvalni i sretni danas. Pored redovnih obaveza, danas dijelimo i bajramske paketiće za djecu. Mi kao džemat funkcionišemo u punom kapacitetu. Vjerncima se pružaju mogućnosti kao u gradovima, nema nikakve razlike“, kaže imam.

„Sva dijaspora je došla“

Velike gužve na putu iz Sanskog Mosta prema Prijedoru i Banjaluci, kolone automobila sa stranim tablicama ukazuju da bh. dijaspora i ovaj Bajram provodi na svojim nekadašnjim adresama. Najživlje je u Kozarcu. U ovom mjestu je prije samo osam dana (20.jula) obavljena kolektivna dženaza za 284 stanovnika Prijedora, ubijana 1992. godine.

Kako sami Kozarčani kažu, život ide dalje. Jedan od najvećih muslimanskih praznika provode sa svojom porodicom, komšijama koje ne viđaju tako često. Njemačka, Francuska, Italija, Švicarska i druge evropske zemlje, druga su domovina za mnoge koji se nakon rata nisu vratili svojim kućama.

Bračni par Mahmudin svaki godišnji odmor provede u Kozarcu. Almir je kao mladić tokom rata skoro pet mjeseci proveo u logoru „Omarska“. Po izlasku je otišao u Švicarsku, tamo upoznao Samiru i s njom zasnovao porodicu. Bajram kažu, ne mogu doživjeti na pravi način ako nisu sa svojim narodom u svojoj zemlji. „Osjećanja su pomiješana. Lijepo nam je kad dođemo, mada je mnogo bolnih uspomena. Koliko god da je prošlost iza nas teška, mi bez ovog ovdje ne možemo“, objašnjava Almir.

Brojna rodbina je na okupu, kaže Samira. Rijetko se viđaju tokom godine pa je Bajram jedna od rijetkih prilika za to.

Povratak je tek početak

Iako su još mladi, već znaju da će, ako sve bude po planu, bar starost provesti u Bosni. Samira i Almir nedavno su kupili stan u Kozarcu. „Želja svih nas koji smo vani, pogodovo nas koji smo protjerani, jeste da se vratimo ovdje. Sada je to nemogće zbog ekonomske situacije u BiH. Vratićemo se kad-tad i nadamo se da će sve ići na bolje“.

Za razliku od njih, dosta stariji stanovnik Kozarca, Šerif Velić nije toliko optimističan.

„Iako povratak u Kozarcu ide mnogo bolje nego u ostatku BiH, ne znači da se dobro živi. Skupa auta možete vidjeti samo ljeti. I oni koji ne žive tu, interesuju se, dolaze ali to nije dovoljno za normalan život. Sve dok omladina ne bude imala posla, teško će biti“, smatra Šerif.

Tokom boravka u Švedskoj za vrijeme i neposredno nakon rata, ovaj Kozarčanin napisao je nekoliko stihova. Vjeruje da oni najbolji ilustruju osjećanja svih koji su protiv svoje volje napustili zavičaj:

„Kako da smirim nemir u duši,

Ja ovdje nisam, a tamo me nema,

Polako kofer pakujem stari,

Kući se svojoj spremam“.