Azerbajdžan - autokracija u naftnom raju

Ako se s puno novca može napraviti dobra predstava, onda Azerbajdžan ima najbolje uvjete za to. Nakon što je 2011. azerbajdžanski duo Ell & Nikki pobijedio na Eurovision Song Contestu (ESC), ovogodišnje natjecanje za najbolju pjesmu Europe se održava u Bakuu, glavnom gradu njihove domovine, Azerbajdžanu. Prva polufinalna večer se održala u utorak, 22. svibnja, a finale ove subote, 26. svibnja. Eurosong važi kao dobrodošla PR akcija za jednu zemlju koja je do danas bila poznata prije svega zbog svojih naftnih rezervi. Trebao bi to biti jedan od najskupljih šoua u povijesti toga natjecanja.

Stoljetni ugovor s naftnim gigantom

Eksploatacija nafte u Azerbajdžanu započela je prije više od jednog stoljeća kad je ta regija bila još u sastavu Ruskog carstva. Azerbajdžanske naftne rezerve se procjenjuju na 14 milijardi barela. Otkad je Azerbajdžana postao neovisan od Sovjetskog Saveza 1991. i zapadne tvrtke profitiraju od enormnih resursa. Takozvanim "stoljetnim ugovorom" Azerbajdžan je 1994. omogućio nekolicini koncerna, među kojima su velike tvrtke poput BP-a ili Exxona, da imaju udjela u eksploatiranju njihovih naftnih rezervi u Kaspijskom moru. Samo 2011. godine je u Azerbajdžanu, prema službenim navodima, uloženo oko 20 milijardi američkih dolara.

"Taj ugovor je u prvom planu imao političke ciljeve i trebao je privući zapadne tvrtke u Azerbajdžan, koji je tada još bio pod ruskim utjecajem" kaže Aleksej Vlasov, glavni i odgovorni urednik moskovske novinske agencije "Vestnik Kavkaza". Novi nafto- i plinovodi su Azerbajdžanu omogućili da vodi neovisnu politiku u postsovjetskom prostoru, navodi ovaj stručnjak.

Nema "sovjetostalgije"

U Bakuu se jasno primijeti bogatstvo zemlje, koja je tek nešto veća od Austrije. Svugdje se gradi. Stanovnici Bakua, kojih je oko dva milijuna, su prema vlastitim riječima i sami iznenađeni kako brzo se mijenja njihov grad. Dio zarade od izvoza nafte se ulaže u izgradnju cesta, mostova i zgrada. Ali najveći dio zarade završava opet u naftnom sektoru. Druge gospodarske grane ostaju nerazvijene, kaže Farhad Madijev s azerbajdžanskog Kavkaskog sveučilišta u Bakuu. "Imamo novac, ali nam nedostaje ljudski kapital", kaže on.

Zemlja ima oko devet milijuna stanovnika, i onaj od njih tko nađe posao u naftnoj branši, može se nazivati sretnikom. Mjesečne plaće su usporedive sa standardom koji vlada u zapadnoeuropskim zemljama. Kreću se od 900 do 1800 eura neto. Prosječna plaća u Azerbajdžanu je međutim znatno niža od toga i iznosi oko 75 eura.

Mladi ljudi poput Valerije smatraju pak da će razvoj u njihovoj zemlji teći u pozitivnom smjeru. Ova 27-godišnjakinja je menadžerica jednog američkog projekta u Bakuu. Ako ste dobro obrazovani, možete ovdje i pronaći posao, kaže ona. Ova mlada djevojka ne želi povratak u sovjetsko doba. Kao što ni 52-godišnji Marat ne želi da Azerbajdžan pristupi nekom državnom savezu u postsovjetskom prostoru. "Oduvijek sam mrzio socijalistički sustav", naglašava on, iako današnji život u Azerbajdžanu promatra kritično: "Imamo potencijal jednog Kuvajta, ali narod živi deset puta lošije nego u toj naftom bogatoj arapskoj zemlji." Razlog tomu je, kaže Marat, trenutačni politički sustav u Azerbajdžanu koji postoji već desetljećima.

"Nasljedna autokracija"

Na indeksu demokracije, kojega su 2011. izradili stručnjaci britanske izdavačke kuće The Economist Group, Azerbajdžan se našao na 140. mjestu od ukupno 167 zemalja. Azerbajdžan važi kao zemlja s "autoritarnim režimom".

Već gotovo 20 godina Azerbajdžanom vlada obitelj Alijev. Od 1993. do 2003. je bivši lokalni šef sovjetske obavještajne službe KGB-a Gejdar Alijev bio predsjednik države. Kad je obolio, njegov sin Ilham preuzeo je funkciju šefa države. Kritičari stoga govore o "nasljednoj autokraciji" jer, kao što je to radio njegov otac, i 50-godišnji Ilham Alijev vlada autokratski. Organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala izvješćivaju o uhićenjima oporbenih političara i novinara.

Samo 2011. godine je navodno 136 ljudi mučeno, troje od njih su, kako se navodi, pritom mučeni do smrti. Borci za ljudska prava stoga žele iskoristiti Eurosong kako bi ukazali na deficite kad je riječ o demokraciji u Azerbajdžanu.

Spor oko Gorskog Karabaha

Još jedna važna tema bi mogla privući pozornost za vrijeme održavanja ESC-a u Azerbajdžanu: Gorski Karabah. Ta kavkaska enklava, u kojoj uglavnom žive Armenci, se početkom 1990-ih odcijepila od Azerbajdžana. Oko 25.000 ljudi je poginulo u ratu između Armenije i Azerbajdžana. Primirje je još uvijek krhko. Na granici sa samoproglašenom Republikom Gorski Karabah se uvijek iznova mogu čuti pucnji. Svi pokušaji okončanja sukoba su dosad propadali. Armenija je početkom ožujka otkazala sudjelovanje na Eurosongu. Kao objašnjenje je navedeno da Armenci do danas Azerbajdžance smatraju neprijateljima.

Autori: Olga Sosnytska / Roman Gonharenko / Marina Martinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić